Povodom tragedične smrti dvoipolgodišne djevojčice u Novoj Gradiški koja je ovih blagdana potresla javnost, Splićanka Dijana Radovniković koja je usvojena 1988. godine komentirala je na Facebooku sporu proceduru oduzimanja djeteta biološkim roditeljima koji ne žele vlastito dijete.
"Je l' vas šokirao slučaj djevojčice iz Klaićeve? Hoće vas šokirat ako vam kažem da mene nije? Usvojena sam daaaavne '88. godine. Ništa, ali ama baš ništa se od tada promijenilo nije. I tada, biološke roditelje se do zadnjeg nagovaralo da zadrže dijete, čak i kad je bilo vrlo evidentno da to ne žele. Primjerice, moja biološka majka je cijelu trudnoću govorila djelatnicima Centra da ne želi dijete i da želi dati na usvojenje, ali oni su cijelu trudnoću i kad je rodila i dalje 'radili' s njom ne bi li zadržala dijete. Iako je već prije mene dvoje djece dala na usvajanje i jako dobro znala što želi. Zamislite sada da ih je poslušala i zadržala dijete koje vrlo, vrlo ne želi.
Čemu neoduzimanje roditeljskih prava? Zašto ne dajete djeci šansu dok su još mala i lakše usvojiva? Zašto im ne dajete priliku da dobiju obitelj u kojoj ih stvarno vole i žele? Odugovlačite dok dijete ne odraste u sistemu ili vraćate biološkim roditeljima dok se ne dogodi ovo. Nije prvi put. Nije ni zadnji. Probudite se i pokrenite! Kod roditeljstva nema popravnog", napisala je Dijana Radovniković.
Nikada nije upoznala majku
Dijana je imala pet mjeseci kada je stigla u splitsku obitelj iz udomiteljske obitelji u Tuzli, a svoju priču podijelila je javno da bi ukazala na problem teškog i sporog sustava prilikom posvajanja djece. Poručuje da je imala sreće isključivo zato što ju je nova obitelj pronašla dok je još bila beba pa je trauma svedena na minimum, piše Slobodna Dalmacija. Posvojila ju je tada samohrana i prosvjetna radnica, a njena biološka majka ju je se potpisom odrekla, kao i još njezina dva polubrata. Njih troje ne znaju tko im je otac. Dijana je kasnije saznala da ima još i tri polusestre koje nisu ni znale da ona postoji.
Majku nikada nije upoznala s obzirom da je, kada je stasala za tu zakonsku mogućnost, ona već bila preminula. No, kad priča o tome, Dijana ne pokazuje emocije jer, kako kaže, obitelj njene biološke majke nije njena već ova u kojoj je sada. Prirodno je da su je zanimali, ali kad su joj u Centru za socijalnu skrb izrazili saučešće zbog smrti biološke majke, pitala ih je čemu to kad je uopće ne poznaje. A kako kaže, da ju je i uspjela upoznati, ne zna o čemu bi s njom uopće pričala.
"Ne znam tko je ta žena niti me zanima tko je ona bila, zanimao bi me samo dio vezan za mene, ali mislim da nikad neću doznati neke stvari jer njena sestra, dakle, moja tetka, kao i baka, dosta su zatvorene i mislim da mi ne žele reći sve što znaju. Potražila sam grob biološke majke i zaprepastila se koliko smo fizički nalik jedna drugoj. Inače sam sama pronašla najprije jednog brata u BiH, pa drugog u Sloveniji, a zatim preko "fejsa" i sestre u također u BiH", kaže Dijana koja ne misli da je imala lošu sudbinu niti lošu sreću.
