Izbjeglička kriza pokazala je da među ljudima postoji nešto zaista lijepo i plemenito, ali nažalost, iz mnogih je izvuklo i ono najgore u obliku ksenofobije i predrasuda.
Ni jedna izbjeglica nije samo broj, posebice djeca. Sva su ona nečiji uplašena i potpuno izgubljena. Djeca su to koja ne znaju gdje su došla ni kuda idu. Samo se nadaju i vjeruju kada joj govore da će biti bolje.
Igračke su njihovo jedino oružje. Protiv svijeta u kojemu ljudi nisu iznad vjere. Činjenica je da mase često znače nemire, da ih je previše, ali činjenica je i da je njima previše. Samo žele doći do točke koja je za njih sigurno utočište. Iste sudbine različitih ljudi.
"Ako nas ne žele primiti, neka uzmu našu djecu, neka mi uzmu dijete i neka je odvedu u Njemačku ili neko drugo sigurno mjesto. Nije važno gdje. Otišla sam zbog svog djeteta. Svi su otišli zbog svoje djece, ne zbog sebe. Odvedite našu djecu u Njemačku. Ja ću se vratiti natrag u Siriju. Moje pravo da živim sigurnim životom, ne trebam ga. Želim to svojem djetetu. Da ide u školu. To je osnovno pravo", rekla je očajna majka Rushes, pristigla iz Sirije.
Kao i pravo djeteta na obitelj. A obitelji se u ovim situacijama razdvajaju. Logika kaže - razumljivo, jer reda treba biti. Ali srce se protivi. Nikada nikome to ne bismo poželjieli.
"Policija je razdvojila mene i suprugu i otišla je autobusom. Problem je što moja žena ne govori engleski. Ne znam gdje je sada. Ja sam bio menadžer u banci u Siriji, no u ratu sam izgubio sve. Nisam opasan čovjek", rekao je Adi iz Sirije.
Oko 14 tisuća ljudi ušlo je u Hrvatsku do prijepodnevnih sati. To 'oko' zvuči tako grubo. Jer, to nešto više ili manje nekome je sve.
"Nemamo novca, nemamo hrane. Ne znam što ćemo jesti i s čime ću nahraniti kćer", očajna je Rushes.
Ovo je briga i ljubav jedne majke, a ona je svugdje ista. Količina ljubavi koju možemo pružiti i osjetiti se ne mjeri vjerom niti državom iz koje netko dolazi.
