Rundek Cargo Trio: Mostovi (Menart)
Ocjena: 9,5/10
Darko Rundek među svojim novovalnim suvremenicima već dugo predstavlja „posljednjeg Mohikanca“ – Štulić je u samonametnutom egzilu iz kojeg optužuje sve i svakoga, Stublić novu pjesmu nije napisao dvadesetak godina, Houra svira klinčadiji koja vjerojatno nije ni čula za novi val, a sam bog zna čime se u zadnje vrijeme bavi Srđan Sacher.
Frontmen velikih Haustora, za razliku od njih, sa svojim Cargo Orkestrom, odnosno Cargo Triom u glazbenom i dalje luta Balkanom, Afrikom, Indijom i Južnom Amerikom tragajući za onim mističnim, čarobnim zvukovima koje smo prvi puta imali prilike čuti prije više od tri desetljeća na mitskoj ploči „Treći svijet“.
Istini za volju, povremeno je znao zvučati previše hermetično, pogotovo onima koji su uzalud čekali novi „Šal od svile“, „Šejn“ ili „Apokalipso“. Nemojte me krivo shvatiti, „Plavi avion“ i „Mhm A-Ha Oh Yeah Da-Da“ nisu bili loši albumi, daleko od toga, no njihovim je silnim eksperimentima i muzikološkim istraživanjima Rundek povremeno ipak znao prilično zagnjaviti. Cargo Trio također se znao sretati sa sličnim problemima i opasno se pogubiti u trenucima kada je svojim fascinantnim spojem reggaea, etna u rasponu od Balkana do Afrike i kabareta pokušao „rimejkati“ klasike bivšeg mu benda.
Sve to, međutim, sada je iza nas pošto na „Mostovima“ navedenih nedostataka nema ni u tragovima. Istinski je nevjerojatno što su sve Darko, Isabel i Duco Vranić uspjeli ugurati u ove pjesme – akustične balade tako će se miješati s kompjuterskim beatovima i loopovima, violina će zazvučati kao neka Hendrixova solaža, gudači će pratiti jazzy akorde na klaviru, a zbog svega toga, u instrumentalnim ćete dionicama imati dojam kako slušate izvedbu barem sedam ili osam glazbenika („Indijska“).
Same pjesme, pak, zvuče mnogo pristupačnije i prohodnije od spomenutih prethodnika pa „Don Juana“, „Clouds“ i naslovnu stvar možemo smatrati zrelijim i kompleksnijim posvetama završnici Haustorovog „Tajnog grada“, točnije skladbama poput „Uhode“ i „Samo na čas“.
Tekstualno, Rundek se vlastite mladosti prisjeća referencama na „Šal od svile“ i „Malog čoveka“ Šarlo Akrobate, dok u stihovima „Vitamina“ boemsko-kozmopolitske avanture zamjenjuje tmurnom slikom starenja i svih tableta bez kojih svakodnevni život postaje nepodnošljiv.
U „Ima ih“, apsolutnom vrhuncu albuma, otišao je korak dalje i savršeno opisao sveprisutnu paranoju i moralno propadanje svijeta oko nas.
„Midnight Calypso“ im nije trebao, dok sve ostalo predstavlja vjerojatno najbolju zbirku pjesama Rundekove post-Haustor karijere.
