Poskupljenja hrane već su krenula, a još skuplje kupovat ćemo na
jesen. Uz povrće i voće rast će i cijena kruha.
A zašto, kada se hrvatski poljoprivrednici hvale nikad
rekordnijom sezonom, dok njihovi svjetski kolege gledaju u prazne
silose.
Četiri kune i 50 lipa. Franka Bognar koja se
pekarstvom bavi 15 godina ovu cijenu nije mijenjala više od dvije
godine
"Imamo malo zaliha brašna po staroj cijeni. Radimo sami ja i
suprug pečemo kruh i imamo djelatnice koje prodaju. Tu možemo
postići cijenu. I prešli smo na drva. Znači pečemo kruh u peći na
drva. Nije plin, nije struja", rekla je pekarica Franka.
No, i ona će morati podići svoje cijene. Mnogi su to već učinili
i to ne jednom već dva puta, a slijedi i treći val. Cijene brašna
i ostalih sirovina idu gore, pokazuje to i poljoprivredna burza u
Budimpešti gdje je cijena pšenice u mjesec dana porasla za 50
posto.
"Mislim da ćemo cijene morati podići jer sad je na tržištu brašna
cijena otišla gore. Koliko ode brašno, toliko ćemo mi. Pet kuna
ali ja mislim da bih išla i na pet pedeset da mi jednostavno
možemo opstati", kaže Franka.
Razlog visokim cijenama pšenice je njen nedostatak na svjetskom
tržištu. Svi veliki proizvođači, Kina, Amerika, Kanada, Njemačka
imali su velikih problema sa sušom, poplavama, tajfunima pa je
urod izostao, a porast cijena već se osjeti i u našim
trgovinama.
Paradoks je to jer kod nas pšenice ne nedostaje. Hrvatska ove
godine ima rekordnu žetvu i u količini i u kvaliteti. Skinuli smo
čak milijun i sto tisuća tona pšenice, a za naše potrebne
dostatno je oko 400.000 tona, što znači da ove godine imamo
gotovo tri puta više nego što nam treba.
Ipak samo mali dio te pšenice ide u hrvatske mlinove. Veći dio ide u stočnu hranu, a najveći u izvoz. Naša je bogata zemlja, nažalost, samo sirovinska baza za strane proizvode. U trenucima kada je žito zlata vrijedno, mi od njega ne radimo brašno.
Poljoprivrednici su svoju pšenicu u silose prodali za kunu i 40
lipa a samo mjesec dana poslije ta je cijena veća od dvije kune.
Onaj tko je tu pšenicu otkupio taj će je prodati po toj većoj
cijeni i pri tome dobro zaraditi i tu nema ništa loše.
No boli činjenica da je neće prodati u hrvatske mlinove jer ih
nema dovoljno. Ona ide u izvoz. Italija, Austrija, Bosna i
Hercegovina, Alžir, svi su spremni platiti jer žito je danas
tražena roba.
U koronakrizi kada smo trebali otvoriti oči i shvatiti ogromnu
važnost proizvodnje vlastite hrane za svoje potrebe Hrvatska
očito nije naučila lekciju.
