Zbog jednog malog, nevidljivog virusa, životi su nam se potpuno okrenuli pa se drastično promijenilo i ono o čemu mediji izvještavaju. Prije godinu dana problem nam je bio prevelik broj turista koji uništavaju gradske jezgre. Analizirali smo popise lektire, pitali se gdje je nestala Ježeva kućica, a danas nas muči mogu li djeca uopće ići u školu.
Nevjerojatno, ali bili smo i na utakmicama s punim stadionima i koncertima na kojima su se ljudi dodirivali, neki čak i ljubili.
Mnogi mladi mladi novinari na Lučkom imali svoja prva javljanja uživo. Brojali su automobile, pratili hoće li se možda srušiti rekordne turističke brojke od godine prije. Međutim, ove godine, osobito u prvom dijelu sezone, na Lučko novinari nisu dolazili. Javnost na žalost zanimaju neke druge brojke.
Nove oborene rekorde sad nam donosi ministar zdravstva umjesto ministra turizma. A baš smo lani negdje u ovo vrijeme čak i radili priče o tome kako stare gradske jezgre zaštititi od navale turista. Ove godine jug zemlje nema takvih problema.
U ovo smo doba pred početak školske godine vagali koliko su teške torbe koje prvašići moraju nositi. Pitali smo se što će učiti i je li im nešto izbačeno iz lektire. Sad nas zanimaju mnogo prizemnija pitanja, hoće li djeca uopće ići u školu, hoće li sjediti zajedno u klupama i moraju li nositi maske. Dodamo li tome i potres koji je zatresao i zagrebačku školu Izidora Kršnjavoga, pa se uz sve to moraju baviti i renovacijom, jasno je kako ove godine izvještavamo o jednoj jako drugačijoj školskoj godini.
Prije točno godinu dana u RTL Direktu vruća tema je bila egzodus majstora koji su otišli u bogatije zemlje.
Danas je teško napraviti egzodus kad u mnogo zemalja niti ne možeš otići, pa smo i mi morali reducirati priče izvana. Nismo pratili tko je kakve mjere uveo, već mnogo zanimljivije stvari. Kako Slovaci proizvode automobile ili kako Makedonci zgrću milijune legalnom sadnjom marihuane.
Išli smo i na koncerte jer uši nam nisu služile zato da nam maska ne spadne s lica, već da njima doista slušamo. Iz današnje epidemiološki propisane perspektive i Grašin šibenski koncert iz kolovoza 2019. izgleda razvratno kao Woodstock. Ljudi sjede bez stolice razmaka, šapću si na uho, vide si lica. Kakva je to bila dekadencija.
