A oni su kao ćoravi štenci bili spremni zacviliti ukoliko bi im ovaj iskesio zube i zarežao.
Ana Lovrin bila je još tiša, Boris Kunst je manično tresao nogom kad bi na njega došao red da se obrati bivšem šefu, a Josip Salapić je izbacivao graške znoja, zamuckivao i postavljao pitanja dulja od onih koje bi Sanaderu postavio Branimir Bilić, da se kojim slučajem u utorak zatekao u Saboru. Nema sumnje, "voleli su ga", rekao bi Ilija Čvorović. Tako mu je lako bilo pljeskati i skandirati: "Ivo, Ivo!"
Teatrolog nas je, nakon gotovo godinu i pol dana šutnje, podsjetio kako samouvjereno, hrabro, bez kašljucanja i podrhtavanja glasa, mogu zvučati samohvale promašene politike. One kojom se on više ne bavi, a na čijim se vjetrovima njegove dojučerašnje kolege još uvijek klate. Njegovo maštarenje o razdoblju Vlade Ivice Račana, u stilu da bi on na tom mjestu razmislio bi li prodao dionice Ine ili bi od nje napravio velikog regionalnog igrača koji bi preuzimao tvrtke po Balkanu, podiglo je nekoliko novinarskih obrva. Radilo se o vrhunskoj dramskoj umjetnosti.
Kako je 'dalekovidnost' naružila razglednicu Župe dubrovačke
Daleko od toga da je SDP vlast kojoj se treba nadati ili veličati mandat te stranke na vlasti, ali u Sanaderovu smo se "dalekovidnost", nažalost, uvjerili na najbolniji način.
U prvom redu tu je taj kontinuitet o čijem je značaju govorio s osobnom strašću, s obzirom da političar više nije. Ostavio nam je kabinet koji nas je dotjerao do 20-ak milijardi kuna rupe u državnom proračunu. Ima li većeg i ubojitijeg kukavičluka od toga?
Tko se, bez previše truda i iščitavanja brojki, vizualno želi upoznati s ubojitošću Sanaderove bivše stranke, može to učiniti, primjerice, u samo 15 minuta laganog hoda uz rajsku obalu koja povezuje Mline, Srebreno i Kupare. Razmjeri štete koju je počinila ta stranka u Župi dubrovačkoj su jasni kao dan. Nikakva srpska ili crnogorska agresija, koja je početkom 90-ih dovela do protjerivanja lokalnog stanovništva i razaranja vrijednih vila i hotelskih kompleksa, ne može opravdati "kabriolet" ili "propuh kuće" kojima su vlasnici najveći pojedinačni, odnosno javni financijer HDZ-a, Anđelko Leko, i država.
Mlini su jedno od najuređenijih mjesta na Jadranu, neobično bujne i raznovrsne vegetacije i arhitekture brižno prilagođene okolišu. Tek nekoliko uništenih vila ondje jo�� uvijek zjapi prazno, a vlasnik im je – zna se. Prelaskom preko potočića ulazi se u Srebreno. Sablasne nekretnine što strše među lijepim kamenim kućama, a kojima prilaz priječe natpisi "Privatni posjed" zakvačeni na lanac na ulazu u zarasla dvorišta prepoznatljivi su Lekin potpis i u Srebrenom su učestalije nego u Mlinima.
Dolaskom pred sad već legendarni hotel Orlando imate puni uvid u taj "Leko dizajn": sa stropova vise žice, voda je poplavila podove, sve zaudara na trulež. Ali, ispred parkirališta na koji se Leko nije potrudio niti naliti malo asfalta i ucrtati mjesta za automobile, razapet je još jedan lanac. HDZ-ov najdraži tajkun odlučio je da neće dopustiti da mu se automobili na dvorištu budzašto privatiziranog hotela parkiraju bez plaćanja. Državno odvjetništvo se, naprimjer, nikada nije pozabavilo tim ugovorom o privatizaciji kojim su obećana ulaganja od više stotina milijuna kuna.
Idemo dalje. Od Kupara nas dijeli tek nekoliko krupnijih koraka, a onda prizor iz apokalipse. Država, kojom najvećim dijelom njene povijesti vlada HDZ, vlasnik je ogromnog vojnog kompleksa s pogledom na rajsku uvalu. Njemu s lijeve i desne strane šikara i razlupane solarne ploče. Unutra kaos. Gotovo 20 godina nakon rata i milijardi duga u koje se država uvalila, što će otplaćivati budući naraštaji, nije pronađeno vremena, novca i pameti da se to zdanje stavi u promet i da se zaposli cijela općina.
Kad dalekovidni HDZ postane gonič kriminalaca
Sanaderovo pametovanje o stavljanju u pogon resursa kojima Hrvatska raspolaže zbog toga je uvreda za inteligenciju.
Kontrast koji se vidi u Župi dubrovačkoj plastičan je prikaz mrtvog kapitala kojem su država i njeni tajkuni samo zabili kolac u grudi. Druga slika užasa su kapitali koje su ubili, primjerice uništavanje Kamenskog kako bi se drugi HDZ-ov tajkun, Miroslav Kutle, upisao u nekretnine. Treća je slika MunchovKrik na licima dužnika nedodirljivih bankara, koji financijskim vratolomijama otimaju onoliko koliko im se svidi, zato što su im to omogućili naši vlastodršci, opet dalekovidnom politikom. Ostalo su prizori propalih poljoprivrednih i proizvodnih pogona, uništenih kako bi se omogućilo bujanje uvoznika, poput Ivice Todorića.
Teatrolog koji je napustio političko-kazališnu scenu nije jedini koji bi se trebao pribojavati zatvora, a zatvorom mu otvoreno prijete istražni organi putem svojih medija. Njegova nasljednica se također pokazala kao odlična glumica. Ne mislimo tu na njezino javno plakanje, nego na micanje nekoliko figura optužnicama za Fimi Mediju, koje je predstavila kao bespoštednu antikorupcijsku borbu. Nažalost, stvarni zločin koji je počinjen temeljitom pljačkom i zaduživanjem države neće i – zbog svog okruženja – ne smije dirati.
Oprosnica
Lijepo je to artikulirao možda i bolji glumac od njih dvoje zajedno, Vladimir Šeks, koji je svojom predstavom "ili mi ili oni" od naroda zatražio oprosnicu za čitavu svoju stranku. Ta krasna novotvorenica naših istražitelja, ukoliko je točan njen opis u medijima, služi za prodaju oprosta dokazanim kriminalcima za informacije o većoj lovini koju ganjaju. To bi, pretpostavljamo, trebali biti "oni" u Šeksovoj "ili mi ili oni". Problem leži u činjenici da HDZ-ova vrhuška, Šeksov "mi", sigurno neće tražiti oprost, ona će ga uzeti.
Depresivniji od ovog HDZ-ovog teatra jedino je pogled na Milanovićev SDP, nakon kojega se možemo samo sjetiti stare uzrečice: "Demokracija su dva vuka i janje koji dogovaraju ručak."
