Hrvatska "će ugljen napustiti 2033.", Hrvatska će "do 2030. zasaditi više od milijun dodatnih stabala godišnje", Hrvatska je članica EU-a s 4. najnižim zagađenjem s CO2 po stanovniku…
Kad je riječ o "napuštanju ugljena" kao energenta, jasno je da je u slučaju Hrvatske u prvom redu riječ o TE Plomin. Što je to, dakle, hrvatski premijer tako revolucionarno obećao u Glasgowu?
Prisjetimo se na trenutak kakvu je sudbinu uopće TE Plomina 2 vidjela ova ista vlada koja je sada na vlasti u RH, u svom "Integriranom energetskom i klimatsko planu za RH razdoblje od 2021. do 2030.", u dokumentu, dakle, donesenom još u prosincu 2019.
"Ostanak u pogonu TE Plomin 2 do promatranog vremenskog presjeka", navodi se u dokumentu koji pod "vremenskim presjekom" smatra rok do 2030., " te nastavak preuzimanja polovice proizvodnje NE Krško."
Drugim riječima, prema dokumentu još iz prosinca 2019. Vlada RH, odnosno njeno resorno ministarstvo, odnosno ministarstvo Tomislava Ćorića, bilo je načisto da TE Plomin više neće raditi poslije 2030.
Pa podsjetimo još malo i na to da je prosinac 2019. bio vrijeme održavanja klimatske konferencije COP25 u Madridu, što bi značilo da dvije godine poslije imamo još jednu klimatsku konferenciju na koju isti predsjednik vlade iste zemlje dolazi s istom termoelektranom na ugljen kao takvom koju njegova zemlja namjerava zatvoriti do 2030., pardon, "do 2033. ili čak i ranije".
Pune dvije godine poslije (!) slušajući predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića kako je u utorak na konferenciji u Glasgowu govorio o klimatskim planovima Hrvatske, neupućeni promatrač zaključio bi da je riječ o visokorazvijenoj zemlji koja revolucionarnim tempom kreće u energetsku i industrijsku zelenu tranziciju.
Nije trebalo dugo i prokleta novinarska zabadala premijerov euforični verbalni akvarel iz Glasgowa krenula su rušiti poput kule od karata. RTL, konkretno Direkt, objavio je sinoć da se u Hrvatskoj godišnje ionako zasadi oko devet milijuna sadnica stabala, da se posije nekoliko stotina kamiona sjemena diljem zemlje, da je godišnji šumski prirast oko deset milijuna kubika šume, a posiječe se – barem službeno, ali to je već nova priča – sedam milijuna kubika drveta iz šuma.
Drugim riječima…
"Naravno da je to jedan milijun (stabala) više, ali mislim da je premijerova izjava na tragu urbanog šumarstva. To je dobra poruka, ali je simbolična, da vam budem iskren. Deset milijuna stabala imamo uredno, ali samo popunjavanja", komentirao je za RTL Zdenko Bogović, predsjednik Hrvatskog saveza udruga privatnih šumovlasnika.
A TE Plomin?
Riječ je o jedinoj termoelektrani na ugljen u Hrvatskoj. 2016. godine u njoj je spaljeno skoro milijun tona ugljena što bi imalo odgovarati posljedičnom zagađenju atmosfere od dva i pol milijuna tona ugljičnog dioksida. Govorimo o članici EU-a, Unije koja nastoji, prema svojoj dugoročnoj strategiji, do 2050. doseći emisiju CO2 od nula, a to onda nešto znači i za našu zemlju.
I što se dogodi u Hrvatskoj? U 2017. TE Plomin potroši čak 45,9 posto ugljena manje nego u godini ranije, odnosno 526,9 tisuća tona, što bi onda značilo i praktično upola manje CO2 ili te elektrane, odnosno nešto preko milijun tona CO2 godišnje.
Nije baš da je tada bila riječ o naglom zaokretu tadašnje Plenkovićeve vlade RH, nego prije posljedica eksplozije i požara na instalacijama u pogonu TE Plomin 1 krajem svibnja 2017. nakon čega je odlučeno da će najstariji pogon Plomina, sagrađen još iz 1969., ili biti rekonstruiran ili će ga se ugasiti.
Tako je nastavio raditi samo TE Plomin 2. To je, međutim, značilo da samo na ovu termoelektranu još uvijek otpada, ako govorimo o 2020. u kojoj je Hrvatska ispustila 17,7 milijuna tona CO2, oko sedam posto ukupnog nacionalnog zagađenja ugljičnim dioksidom.
Na tom mjestu dolazimo do dokumenta "Strategija niskougljičnog razvoja RH do 2030. s pogledom na 2050.", usvojenog u Saboru u veljači prošle godine. Tamo se navodi da se računa, sve kad EU ne bi činila ništa posebno radikalno u svojim klimatskim planovima, da će se narednih godina za svaku tonu CO2 morati plaćati do 92,1 eura svojevrsnih taksi.
Pritom treba znati da ne samo da EU ne namjerava nastaviti klimatsku politiku kakva je bila do prije godinu dana, koju Strategija RH naziva "referentni scenarij". EU je u međuvremenu povisila svoje ciljeve za čak tri reda veličine preko "postupne", a zatim i "snažne tranzicije", sve do scenarija "nulte tranzicije" smanjenja zagađenja s CO2.
Umirovljeni profesor s Pomorskog fakulteta u Rijeci Enco Tireli, to potvrđuje za RTL.hr. Riječ je o čovjeku koji je od 1974. do 1982. bio voditelj proizvodnje u TE Plominu 1, koji je bio direktor izgradnje Plomina 2, koji je od 2000. do 2004. bio i u Nadzornom odboru NE Krško te koji je 1991. i 1992. bio i hrvatski ministar industrije i energetike.
2012. Tireli je bio i predavač na doktorskom studiju Tehničkog fakulteta u Rijeci, pa je u to vrijeme kratkoživući tjednik "Forum" objavio njegovu studiju neodrživosti izgradnje 3. bloka TE Plomina. Referirajući se na to doba, Tireli danas kaže:
"Onda sam rekao da sva sreća što ulazimo u EU, tada smo tek ulazili u EU, pa ćemo se vladati onako kako to EU želi, pogotovo kako to želi Njemačka."
Referirao se, naime, na svoju studiju kojom je dokazao da bi izgradnja TE Plomina C (ili 3), od čega se na kraju odustalo tek nedavno, odnijela 979 milijuna eura, a da bi se proizvodnjom električne energije iz elektrane 19 godina samo gomilali gubici odnosno da bi tek 20. godine uspjelo zaraditi nešto malo više nego što bi se potrošilo na otplatu rate kredita, kupnju ugljena iz inozemstva, plaćanje ugljičnog poreza na svaku tonu CO2, troškove na radnike i održavanje te na amortizaciju i poreze.
Zastarjela tehnologija isplativosti 41,4%
Za TE Plomin 2, dovršenog 2000., Tireli kaže:
"Ta investicija već je isplaćena. On može sebe prehraniti. Međutim, CO2 i svaka varijacija cijena CO2, kad bi se sve to složilo kao i cijene ugljena koje će rasti, to više ne bi bilo isplativo."
Drugim riječima, čovjek koji je vodio rat podacima s nekoliko vlada u nizu, dokazujući kakva bi to bila poslovna katastrofa u prvom redu graditi TE Plomin 3, sada daje svoj sud po kojem svako malo i TE Plomin 2 svako malo može postati gubitaš.
"Prije je i plin bio neka svijetla točka u proizvodnji energije", kaže danas, "Ali, otkako se sve okrenulo prema zelenoj proizvodnji energije, jasno je da takve stvari neće biti isplative. Što se ugljena tiče, vidimo da su i u Njemačkoj sve zatvorili."
"Imam puno povjerenje u njemačku znanost, u njemačku
tehnologiju", zaključio je.
Što se tiče onog Tirelijevog rata za dokazivanje opasnosti da se
Republika Hrvatska upetlja u projekt TE Plomin C i pritom izgubi
vjerojatno i preko milijardu eura, on je tada, 2012., kada je o
tome pisao "Forum", već nekoliko godina dokazivao da je to
zastarjela tehnologija s isplativošću od samo 41,4 %.
Uz sve skuplji ugljen na kraju se njemački RWE pristojno zahvalio na mogućnosti takvog sudjelovanja u razbacivanju novcem. Tadašnji ministar i prvi čovjek nakon premijera (tada Zorana Milanovića) Radimir Čačić tada je tvrdio da TE Plomin C (ili 3) nije nova termoelektrana iako je bilo potpuno jasno da je ona upravo to.
Kome je strateški partner tvrtka osuđivana za korupciju?
Ovaj isti novinar, tada novinar "Foruma", u ožujku te godine posvjedočio je da su na sjednici povjerenstva za utjecaj Plomina 3 na okoliš čak i oni koji su taj projekt zagovarali, priznali da se u EU od takvih elektrana apsolutno odustaje zbog emisija CO2.
I dalje ovaj isti novinar 2012. je za potrebe "Foruma" za pojašnjenje austrijske averzije prema ugljenu u Beču zamolio odgovor od Herberta Lechnera, tadašnjeg zamjenika direktora Austrijske agencije za energiju, na što mu je ovaj odgovorio:
"Hrvatska mora računati na to da će uskoro ući u EU i da će morati postati dijelom programa trgovanja s CO2."
Bilo je spektakularno pratiti narednih nekoliko godina kako jedna za drugom vladom RH ne odustaje od proširenja TE Plomin, elektrane na ugljen, u dobu grozničave borbe protiv klimatskih promjena i lobista fosilne energetske industrije.
Priča se uporno nastavljala, čak i nakon što je 2012. japanski Marubeni, koji je baš te godine regulatornim vlastima u SAD-u morao platiti 54,6 milijuna dolara kazni zbog korupcijskog kriminala u kojem su tvrtku uhvatili Amerikanci. Nije to bila i jedina takva kazna koju je tvrtka pretrpjela.
Početkom 2014. morala je platiti još 88 milijuna dolara kazne zbog podmićivanja službenika Indonezije, a u međuvremenu je bio i onaj skandal u Nigeriji. U takvoj zemlji za takav projekta ovakva tvrtka bila je strateški partner. Slijedila je nova vlada i strateški partner je ostao isti.
Srećom, pa nam je EK zabranio uništiti sebe same
2014. hrvatski europarlamentarac Davor Škrlec optužio je tadašnjeg ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka da "sa strateškim partnerima za TE Plomin C i TE u Pločama pregovara u četiri oka".
Šrklec je, inače, osim sveučilišni profesor na zagrebačkom FER-u, a u mandatu ministrice okoliša Mirele Holy bio je njena desna ruka, skupa s njom se protiveći se širenju TE Plomin, zatim HE Ombla i nizu sličnih projkata zbog kojih je Čačić radio probleme Holy koja se kao pijana plota čvrsto držala predizbornog Plana 21 vlade Zorana Milanovića.
I tko zna kako bi to sve završilo da 2016. takvu gradnju TE Plomin C, odnosno ugovor po kojem bi državna kompanija ugovorila kupnju struje, EK nije označio kao "državnu pomoć", odnosno nedopustivim.
I opet, za "najgluplji projekt u povijesti RH" trebalo je proći još tri godine da bismo dočekali da HEP (već 2019.) objavi da više ne računa o Plominu C. Tada je, doduše, priopćeno da razmišljaju o obnovi zgarišta TE Plomin 1, što se srećom nije dogodilo.
Dogodilo se, međutim, u prosincu 2019. donošenje "Integriranog energetskog i klimatskog plana za RH za razdoblje od 2021. do 2030."
A onda, još dvije godine poslije, u studenom 2021., doživjeli smo da se predsjednik Vlade na klimatskoj konferenciji hvali planovima za zatvaranjem termoelektrane na ugljen koju je ova zemlja namjeravala proširi sve dok joj to EK nije zabranio.
