Bio je to jedan od rijetkih nastupa premijera Andreja Plenkovića na kojem je baš popucala ona njegova uobičajena sedativna maska. Izgubio je živce. Na licu se probio znoj. Uvijek govori s visine, lagano iživciran što ga se pitaju "tako glupa pitanja", ali rijetko se dogodi "ono nešto" što ga baš uspije izbaciti iz takta.
Zadnji put je tako izgledao na čuvenoj press konferenciji u Sofiji, u vrijeme afere Hotmail, kada se propitivalo bi li morala otići ministrica Martina Dalić, a on je iznebuha pozvao savjetnike u Agrokoru – da vrate novac kako bi pokazali čistoću svojih namjera. Nakratko je i tada skinuo sedativnu masku s lica i jadao se, izgledao gotovo slomljeno.
U Saboru smo svjedočili "pucanju" kočnica u onom slučaju kada je krenuo prema Nikoli Grmoji. Ali ovaj put su s druge strane bili - novinari.
Ugodne teme, bolne teme i vrlo bolne...
Na dan kada je Dubravka Šuica izabrana za potpredsjednicu europske vlade, i dobila resor demokracije i demografije, Andrej Plenković je dugo i nadahnuto govorio o tom postignuću, ali – kvrc! – pukao je malo kasnije, na unutarnjopolitičkim temama.
Izdržao je i pitanja o Bandićevim navodnim planovima o kandidaturi za predsjednika, i o tome hoće li Milorad Pupovac objaviti izlazak iz koalicije. Bio je hladnokrvan i stamen, iznad svega, pogleda postojano uprtog u daljinu, ali onda je došlo na red Povjerenstvo za sukob interesa i njihov pokušaj da rasvijetle jesu li u Helsinki putovali dužnosnici ili HDZ-ovci, odnosno je li državni novac potrošen za stranačku stvar. "Nećemo im više slati nikakve dokumente! Nacrtali smo sve!", grmio je Plenković i dopustio da mu se na licu vidi da ne može smisliti tu instituciju koja pokušava održavati na životu jedan majušni aspekt demokracije u Hrvatskoj.
A potom je došao na red i - Zoran Milanović. Glas je poprimio posve novu nijansu, riječi su se ubrzale. Kaže da "nije gledao" nastup predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića u Nedjeljom u 2, ali ako nije gledao izgleda da je čitao transkript, i to riječ po riječ. I pokazao je da ga je zaboljelo. Toliko da je posve izgubio osjećaj za korektno, pa i odlučio – uređivati emisiju. "Ta teza da sam ja nešto trebao ići u SDP, što je navodno voditelj pitao, prvi put to čujem, to je laž. Ne znam kako netko može pitati tako nešto, mogli su pitati mene, a ne njega", mitraljirao je premijer Plenković.
Kolegi Aleksandru Stankoviću poručio je najmoćniji političar u državi, iz Banskih dvora, da je njegovo pitanje bilo nedopustivo, da je o tome smio pitati eventualno Plenkovića osobno. Naravno, možemo samo nagađati kakvi su izgledi da urednik Stanković dobije u Nedjeljom u 2 i Plenkovića osobno te ga ispita sve o tim glasinama.
Andrej Plenković sada je te glasine nazvao – lažima – ali je to učinio upravo na način koji će mu potpaljivati daljnje sumnje da je tu možda i bilo nečeg. Mali su izgledi da je itko savjetovao Plenkoviću da krene tako direktno na Zorana Milanovića, i od svega što je Milanović izgovorio u Nu2, da se baš zakači na to da je on možda bio i spreman za učlanjenje u SDP. Jer nakon što je primio na red urednika emisije, Plenković se obrušio i na Milanovića.
Tko je imao bolju karijeru i tko je veći kompleksaš
I krenuo komparirati sam sebe s njim. "Za razliku od Milanovića imao sam karijeru i prije nego što sam se politički aktivirao", redao je Plenković, povišenog glasa s neplenkovićevskom iskrom bijesa u očima. "On ima kompleks poraza na izborima 2016. Očito je da on u nedostatku argumenata, lažima, insinuacijama i plasiranjem tračeva preko svojih trubuhozboraca hrani svoj eter s lijeve strane, a onda se na te laži zakače krajnji desničari i kritiziraju me", oslikao je uzrujano cijelu navodnu mašineriju, od ljevice do desnice, koja ga navodno pokušava potkopavati.
Premijer Plenković krenuo je upravo onako kako hladnokrvan političar nipošto ne bi smio. Zagrizao je udicu koju mu je bacio Zoran Milanović, kandidat na predsjedničkim izborima, koji bi idejno trebao konkurirati predsjednici i baviti se nedostacima njezine politike, ali je zaključio da mu je baš zgodno izazivati i premijera, predsjednika HDZ-a.
Posve je moguće da Plenković nikada nije formalno razmišljao o učlanjenju u SDP, a glasina o njegovoj davnoj bliskosti s tom strankom, odnosno dilemama "HDZ ili SDP", da je utemeljena samo na činjenici da on prije nego što je postao predsjednik stranke, HDZ-a, nikada nije nastupao kao žestoki HDZ-ovac. Nije ni prvi kojeg se za to sumnjiči: za Tomislava Ćorića, ministra energetike, tvrdilo se da je već bio jednog nogom u SDP-u, a sada je član HDZ-a, još k tome i malo "desniji". Ali budimo realni, ako je ikada i bilo dileme "ili-ili", to je problem za obje stranke jednako. Prije svega izaziva propitivanje koliko uopće više učlanjenje u stranke ima veze sa svjetonazorom, idejama ili idealima, a koliko sa željom da članska iskaznica bude ispomoć u karijeri.
No, ako je to laž, a premijer Plenković je tako rezolutno izjavio da je to laž, morao bi razumjeti da novinari imaju pravo pitati, i njega, ali i druge potencijalne svjedoke. A Zoran Milanović u ovom slučaju sigurno jest svjedok, jer su svojedobno zajedno radili.
Milanović je u Nu2 pokazao i svoje slabosti
Nakon Milanovićevog nastupa u Nu2 najčešće se komentiralo da se nije promijenio, da je pokazao stari karakter, da je jednako bahat. Da je bio dobar oko vanjsko-političkih, tzv. državničkih tema. Ali bilo je i mnogo onih kojima je bilo neugodno što ne odustaje od "majke lekarke". Jasno je pokazao i gdje je kao kandidat jako ranjiv: nije spreman biti transparentan oko svog poslovanja u konzalting tvrtki, ne želi reći s kim je poslovao, kojim mrežama je eventualno "opleten".
I taman se činilo da je to samo jedan od nastupa koji će ubrzo pasti u zaborav kad mu je Plenković udahnuo nevjerojatnu snagu. Predsjednički kandidat Milanović jače je uspio uzdrmati Plenkovića nego predsjednicu.
To nipošto nije nastup koji će bitno utjecati na predizborne prognoze, ali je svakako poslužio kao unutarstranačka prognoza stanja u HDZ-u. Plenkoviću je bio dovoljan jedan jedini Milanovićev udarac ispod struka da ga posve izbaci iz takta i pokaže koliko ga osobno bole te povremene sumnje da on osobno nema baš pravi HDZ-ovski pedigre. Da nije HDZ-ovac od stoljeća sedmog. A za ozbiljnog političara, premijera, s jasnom političkom vizijom to bi doista trebala biti marginalna, nevažna podbadanja.
