Hrvatska je prije dvije godine sa zaprimljenih 12 tužbi ulagača, koji smatraju da im je nanesena šteta njihovu biznisu, bila na vrhu popisa članica Europske unije izloženih naddržavnom, međunarodnom poslovno-arbitražnom sudištu ISDS (Investor-to-State Dispute Settlement). Riječ je o pravosudnoj instituciji bez stalnog fizičkog središta prema kojoj u svijetu sve više raste otpor, piše Igor Lasić za Deutsche Welle te postavlja pitanje treba li Hrvatska strahovati od parasudskih udara na državne vlasti.
Dosad je Hrvatska izgubila dva predmeta. Međutim, još uvijek je aktivno sedam procesa u kojima su tužitelji u većini slučajeva banke (Erste, Addiko, Raiffeisen, UniCredit), te dva energetska poduzeća (Mol, Amlyn) i nekretninska tvrtka Razvoj Golf, a odštetni zahtjevi penju se i do nekoliko stotina milijuna eura.
Problem ovog sudišta, tvrdi Lasić je što je politički i ekonomski problematičan jer se njime zaobilazi redovni pravni sustav, a države pristaju na njega, prema stajalištima kritičara, uglavnom zbog lobističkog pritiska iz smjera krupnog kapitala, čime se praktički odriču dijela suvereniteta. No, Hrvatske vlasti ne čine ništa kako bi osporile takvo "parasudstvo", zbog čega ne može bez straha donositi zakone i reforme neovisno o volji tamo već aktivnih investitora.
'Instrument neokolonijalne politike'
Zelena akcija se gotovo jedina angažirala protiv ISDS-a, uglavnom vezano za tužbu Razvoj Golfa zbog rastućih neizvjesnosti s gradnjom na brdu Srđ pokraj Dubrovnika, kojom Razvoj Golf od Hrvatke potražuje 500 milijuna dolara. "Bez imalo pretjerivanja, radi se o instrumentu neokolonijalne politike", kaže o ISDS-u Enes Ćerimagić, pravnik i potpredsjednik Zelene Akcije, dodajući da je u pitanju mehanizam zapadnoeuropskih sila koje su od sredine 20. stoljeća tako nastojale zaštititi preostale interese u svojim bivšim kolonijama.
"Prava eksplozija tog oblika sporazuma događa se 90-ih jačanjem uloge Svjetske banke u kreiranju globalne ekonomske politike. Sukus priče oko ISDS-a jest da on u biti predstavlja napad na tradicionalnu ulogu države kao regulatora u javnom interesu. Najrazličitije vrste odluka – od zaštite radnika i povećanja radničkih prava, zaštite okoliša i povećanja okolišnih standarda do zaštite zdravlja – u ovakvim se slučajevima prikazuju kao mjere koje ili smanjuju privatne profite, ili su neželjene već zbog toga što ugrožavaju mogućnost za profitom u budućnosti", rekao je Enes te dodao da mnoge države suočene s prijetnjama obeštećenja investitora, ne odluče se nikada na usvajanje "progresivnih politika i povećanje prava svojih građana."
Nikome nisu odgovorni
Arbitražni sudovi sastoje se, tvrdi Enes, od pojedinaca koji nikome nisu odgovorni i biraju se pod utjecajem transnacionalnih interesa. "Oni donose odluke neovisno o zakonima zemlje u kojima se investira, neovisno o tumačenju tih zakona od strane domaćih sudova, te neovisno o eventualno demokratski izraženoj volji građana. Radi se doslovno o paralelnom sudskom sustavu kojemu pristup imaju jedino imućni i povlašteni."
Hrvatski socioekonomist i nezavisni analitičar Toni Prug drži da se logika kapitalističke proizvodnje takvim sudovima pravno izdigla iznad nacionalnih okvira. Osnaživanjem autonomije kapitala, prema njegovu mišljenju, pripadajuća proizvodno-društvena logika i formalno se priznaje kao najsnažnija pokretačka snaga čovječanstva.
"Najkraće rečeno, pravnim okvirom poput ovog se dominantna razvojna logika svijeta ogoljuje, istodobno drastično smanjujući potrebu za kompradorskim buržoaskim upravljanjem na nacionalnom nivou", smatra Prug koji kaže da je ista buržoazija postala predmetom one logike kojoj je kroz povijest podvrgnula vlastito stanovništvo, logike i potreba kapitala, da bi na kraju i sama postala višak. "Kapital je više ne treba", zaključuje ovaj socioekonomist za DW.
