Parlamentarni izbori - temeljni politički proces
kojim se konstituira parlament kao najviše političko
predstavničko tijelo u državi. Izborima narod kao
suveren prenosi svoju suverenost na parlament i ovlašćuje ga da u
ustavno utvrđenome legislaturnom razdoblju vodi javne poslove
državne zajednice. Parlamentarnim izborima biraju se članovi
parlamenta koji su legitimirani da artikuliraju različite
interese i mišljenja biračkog tijela koje ih je izabralo, te da
ih agreriraju u zajedničku politiku. Parlamentarni izbori imaju
ekspresivnu funkciju na mikrorazini, na kojoj birači izražavaju
svoje političke preferencije prema strankama i kandidatima koji
se natječu za vlast, te instrumentalnu funkciju na makrorazini,
na kojoj se konstutira politička vlast. I dok je ekspresivna
funkcija tipična za izbore na svim razinama državne organizacije
i za sve izborne političke institucije i položaje, instrumentalna
funkcija izbora najtipičnija je za parlamentarne izbore u
parlamentarnim sustavima vlasti. U njima se, naime, ne bira
neposredno samo parlament kao najviše zakonodavno tijelo, nego se
posredno bira i vlada kao najviše tijelo izvršne vlasti.
Politička stranka koja dobije najviše glasova birača stječe pravo
da samostalno sastavi vladu ako ima natpolovičnu većinu mjesta u
parlamentu ili dobiva mandat da nominira premijera i predloži
koalicijsku vladu ako ima relativnu većinu mjesta u parlamentu.
Parlamentarni izbori stoga se označuju i kao posredni premijerski
izbori.
Participacija u izborima - najvažniji i
najmasovniji oblik konvencionalnog sudjelovanja građana u
političkom životu. Izražava se postotkom državljana s biračkim
pravom koji su sudjelovali u izborima. Mišljenja o izbornoj
participaciji bitno ovise o shvaćanjima funkcija izbora u
demokratskim državama. Prema input orijentiranim teorijama
demokracije, izborima se ostvaruju bitni politički i društveni
ciljevi i funkcije te je poželjno što brojnije sudjelovanje
građana u njima. Visoka izborna participacija jamči precizniju
artikulaciju i reprezentaciju političke volje građana, te njihovu
jaču integraciju u društvenu zajednicu, jača legitimnost vlasti i
suzuje prostor izvaninstitucionalnom nasilju. Prema output
orijentiranim teorijama demokracije, glavni cilj izbora jest
uspostava legitimne i djelotvorne vlasti, a za to nije nužna
visoka izborna participacija. U demokratskim državama određeni
stupanj apstinencije dvostruko je funkcionalan: prvo, bez
izbornih apstinenata ili nebirača bi bilo “političkog tržišta”, a
time ni biračkih rezervi koje se mobiliziraju u kriznim stanjima;
drugo, sa stajališta demokratskog poretka nije funkcionalno ni
korisno sudjelovanje u izborima svih društvenih skupina i
pojedinaca; drukčije rečeno, demokratski je korisno izborno
apstiniranje društvenih skupina radikalnih političkih programa i
svjetonazora, te rubnih skupina sklonih emocionalnim i
iracionalnim postupcima. Izborna participacija ovisi o nizu
pojedinačnih, institucionalno-političkih i socijalnih odrednica.
Na pojedinačnoj razini viša je participacija pozitivno povezana s
određenim socijalno-demografskim obilježjima (muškim spolom,
srednjom životnom dobi, višom naobrazbom, izraženijim vjerskim
uvjerenjima i dr.), te s društvenim položajem pojedinaca (većim
prihodima, višim društvenim statusom, jačom društvenom
integriranošću u obitelj, crkvu, profesionalna udruženja,
sindikate i druge organizacije, većom političkom aktivnošću i
zainteresiranošću). Na državno-političkoj razini veća je
participacija, po pravilu, povezana s određenim pravno-političkim
institucijama: obvezatnim glasovanjem, jednostavnim
registracijskim pravilima, razmjernim izbornim sustavom,
parlamentarnim sustavom vlasti, višom hijerahijom izbora itd. Na
socijalnoj razini participacija je veća u manjim, gospodarski
razvijenijim zemljama, gušće naseljenim krajevima, društvima s
razvijenom demokratskom političkom kulturom itd.
Pluralno biračko pravo - nejednako biračko pravo
koje se povijesno pojavljivalo u dva oblika: u obliku nejednake
vrijednosti glasova birača i u obliku nejednakog broja glasova
što su ih imali birači. Prvi oblik podrazumijevao je podjelu
biračkog tijela na kurije, staleže, profesije, porezne klase,
obrazovne skupine i dr., koje su se brojčano znatno razlikovale,
ali su ipak birale jednak broj predstavnika u predstavničko
tijelo ili jednak broj izbornika ako su posrijedi bili posredni
izbori. Drugi oblik značio je podjelu biračkog tijela prema broju
glasova tako da su određene skupine birača imale dodatna prava
glasa. Pluralno pravo tako odstupa od jednoga od temeljnih načela
demokratskoga biračkog prava prema kojemu svi građani moraju
imati jednako pravo glasa (jedan čovjek, jedan glas) i svaki glas
mora imati jednaku vrijednost (jedan glas, jedna
vrijednost).
Pojedinačno glasovanje - oblik glasovanja u
kojemu svaki birač ima samo jedan glas i može ga dati samo jednom
kandidatu ili jednoj izbornoj listi. D. W. Rae naziva ga
kategorijalnim, a G. C. Cox ekskluzivnim glasovanjem. Dijeli se
na stranačko i osobno glasovanje. U stranačkom glasovanju birač
daje svoj glas zatvorenoj stranačkoj listi u cjelini. U
osobnom glasovanju birač daje glas jednom kandidatu koji se
natječe u većinskim izborima ili određenom kandidatu na nekoj
zatvorenoj neblokiranoj listi u razmjernim izborima. Osobni ili
personalni glas izraz je potpore birača pojedincima, zasnovanoj
na njihovim osobnim kvalitetama, kvalifikacijama, aktivnostima i
ugledu, te taj “dio glasa” u načelu nije vezan uz stranačku
pripadnost kandidata. Dvije su mogućnosti “obračuna” osobnih
glasova: (1) osobni glas računa se i kao glas dan određenom
kandidatu i kao glas dan stranačkoj listi na kojoj se kandidat
nalazi; u predstavničko tijelo ulaze kandidati koji su dobili
najviše osobnih glasova; (2) osobni glas računa se samo kao glas
dan određenom kandidatu, ali ne i stranačkoj listi, ako pravila
glasovanja propisuju da birač može dati glas ili kandidatu ili
stranačkoj listi.
Predizbori - proces selekcije kandidata koji se
natječu u općim izborima za predstavnička tijela i druge javne
položaje u SAD-u i u pojedinim američkim saveznim državama.
Razlikuju se četiri tipa prediz bora: (1). zatvoreni predizbori
podrazumijevaju da u izboru kandidata sudjeluju samo registrirani
članovi i pristaše određene stranke i provode se u većini
američkih saveznih država; (2) otvoreni predizbori omogućuju svim
biračima, a ne samo registriranim članovima stranaka, da
sudjeluju u izborima stranačkih kandidata. Da bi sudjelovao u
otvorenim predizborima, birač se samo mora upisati u birački
popis. Svaki birač samostalno odlučuje želi li sudjelovati u
izboru kandidata Demokratske, Republikanske ili neke druge
stranke. Po zastupljenosti zauzimaju drugo mjesto; (3) opći
predizbori poseban su oblik otvorenih predizbora jer se birači ne
moraju registrirati u političkim strankama da bi sudjelovali u
njima, ali se razlikuju od standardnog oblika otvorenih
predizbora time što birači mogu sudjelovati u predizborima više
stranaka. To konkretno znači da jedan birač može sudjelovati u
predizborima za člana Predstavničkog doma Kongresa u
Republikanskoj stranci i u predizborima za člana Senata u
Demokratskoj stranci; (4) nestranački predizbori podrazumijevaju
pravo birača da na glasačkom listiću samostalno navedu imena svih
kandidata koji se natječu za neki javni položaj, neovisno o
njihovoj stranačkoj pripadnosti. Ako nijedan kandidat ne dobije
natpolovičnu većinu glasova, nakon dva tjedna održavaju se uži
izbori između dvojice kandidata koji su prethodno dobili najviše
glasova, a pobjednik je kandidat koji dobije više glasova.
Pripisuju im se i pozitivni i negativni učinci. Među pozitivnim
učincima ističu se proširenje i otvaranje kandidacijskog
postupka, smanjivanje utjecaja političkih stranaka kao posrednika
između birača i izabranih, jačanje povezanosti između birača i
kandidata, poticanje političke mobilizacije birača uoči općih
izbora itd. Negativnim posljedicama smatraju se slabljenje
američkih političkih stranaka općenito i njihovo praktično
pretvaranje u izborne stranke, nastanak nediscipliniranih
stranačkih frakcija i pojedinačnih predstavnika u Kongresu,
unutarstranački sukobi i osobna suparništva i dr.
Predsjednički izbori - u širem smislu svi
postupci izbora predsjednika države, a u užem smislu samo opći i
izravni izbori predsjednika države. Izravni predsjednički izbori
u suvremenim državama provode se u skladu s nekoliko
prevladavajućih pravila. Prvo, u većini država vremenski se
razlikuju mandati predsjednika države i parlamenta kao najvišega
predstavničkog tijela. Mandati predsjednika država najčešće su
dulji od mandata zakonodavnog tijela i traju 4-7 godina. Drugo, u
većini zemalja maksimalni je broj uzastopnih mandata jednog
predsjednika države, kao i mandata općenito, ustavno ograničen na
dva. Uočljiva su i dva tipična regionalna odstupanja od tog
pravila. U većini južnoameričkih zemalja ustavi ne dopuštaju
ponovni izbor predsjednika države, što je neposredna posljedica
negativnoga povijesnog iskustva s personalističkim vojnim i
civilnim diktaturama u toj regiji u 19. i 20. stoljeću Reizbor
predsjednika države ustavno je zabranjen samo još u Čadu, na
Filipnima i u Južnoj Koreji, također državama s negativnim
povijesnim iskustvima s personalističkim diktaturama. Istodobno,
u nekim afričkim, azijskima, ali i europskim državama ustavi ne
ograničuju mogućnosti ponovnog izbora jedne osobe na mjesto
predsjednika države, i to ni konsekutivno niti nekonsekutivno.
Treće, predsjednici država najčešće se biraju apsolutnom većinom
glasova birača u prvom krugu i, ako ne bude pobjednika, na užim
izborima u drugom krugu glasovanja u kojemu se natječu samo
dvojica kandidata koja su u prvom krugu osvojila najviše glasova.
Time se osigurava izbor predsjednika države natpolovičnom većinom
glasova birača, što jača legitimnost te institucije . Na drugom
se mjestu nalaze izbori relativnom većinom. Poseban su podobrazac
izbori relativnom većinom s ustavno propisanim kvorumima ili
cenzusima u prvom krugu i, u slučaju neizbora, jednostavnom
većinom u drugom krugu glasovanja između, po pravilu, dva
prvoplasirana kandidata.
Predstavništvo manjina - pojam koji obuhvaća
normativna načela i institucionalna izborna pravila kojima se
osigurava posebno političko predstavljanje etničkih, vjerskih,
rasnih i drugih manjina u predstavničkim tijelima na različitim
razinama državne vlasti. Politički su najvažniji modeli izbora
predstavnika manjina u nacionalni parlament. Oblikovalo se
nekoliko institucionalnih obrazaca za izbor predstavnika
manjinskih zajednica u nacionalni parlament: (1) stvaranje
nezemljopisnih izbornih okruga, to jest okruga koji nisu određeni
teritorijalno ili isključivo teritorijalno nego uzimaju u obzir
posebna mjerila. To znači da jedan etnički okrug mogu činiti
područja u različitim dijelovima zemlje na kojima žive pripadnici
neke etničke zajednice, a koja nisu teritorijalno povezana; (2)
stvaranje opcijskih etničkih okruga koji nastaju tako da se
pripadnici manjine odlučuju za birački popis u koji će se upisati
te na temelju toga glasovati za određenog kandidata; (3)
sastavljanje posebnih lista za koje glasuju pripadnici
respektivnih manjina u zemljopisnim okruzima s etnički, rasno,
vjerski i sl. homogenim stanovništvom i u kojima su kandidati
isključivo članovi dominantne manjinske skupine; (4) osiguranje
manjinskog predstavništva unutar općih izbornih modela. Obrasci
izbora i političkog predstavljanja manjina po pravilu su povezani
s načelom pozitivne diskriminacije koje se može očitovati u više
oblika. Tako manjinski izborni okruzi ili izborni okruzi u kojima
je neka manjina brojčano premoćna mogu imati znatno manje birača
od prosječnog broja birača u izbornim okruzima u cijeloj zemlji.
To manjinski mandat čini glasovno “jeftinijim” od prosječnog
mandata, čime se svjesno i svrhovito narušava načelo jednakosti
biračkog prava i povlašćuje neka manjina. Nadalje, u razmjernim
izborima s listovnim natjecanjem manjinske se liste mogu
osloboditi primjene zakonskoga izbornog praga ili se on može
sniziti, čime se tim listama i predstavnicima omogućuje da uđu u
parlament s manjim postotokom glasova od praga potrebnoga
izbornim listama političke većine. Napokon, može se ozakoniti
pluralno biračko pravo za pripadnike manjina, što znači da oni
imaju dva glasa kako bi mogli glasovati i za predstavnika svoje
manjinske zajednice i za općega političkog predstavnika.
Manjinske kvote institucionaliziraju se kako bi se politički
artikulirala i zaštitila kolektivna manjinska prava i identiteti.
Prigovori o postupku kandidiranja, na izbornu promidžbu,
te na utvrđene izborne rezultate - Prigovor zbog
nepravilnosti u postupku kandidiranja odnosno prigovor zbog
nepravilnosti u postupku izbora temeljem članka 84. Zakona o
izboru zastupnika i članka 44. . Zakona o izboru predsjednika
Republike Hrvatske može podnijeti svaka politička stranka koja je
predložila listu u izbornioj jedinici ili županijsku listu (kod
izbora za Županijski dom, op.), nositelj neovisne liste, kao i
kandidati za zastupnika autohtonih nacionalnih manjina. Ukoliko
je listu izborne jedinice ili kandidata za zastupnika autohtone
nacionalne manjine predložilo više političkih stranaka prigovor
će se smatrati pravovoaljanim i kad ga je podnijela samo jedna
politička stranka.
Prigovor zbog nepravilnosti u postupku kandidiranja i u postupku
izbora za zastupnike sukladno članku 85. st. 1. Zakona o izboru
zastupnika i članka 45. Zakona o izboru predsjednika Republike
Hrvatske podnosi se Državnom izbornom povjerenstvu u roku od 48
sati računajući od isteka dana kad je izvršena radnja na koju je
stavljen prigovor, dakle od 00:00 sati idućeg dana Državno
izborno povjerenstvo dužno je temeljem članka 85. st. 2. Izbornog
zakona donijeti rješenje o prigovoru u roku od 48 sati od dana
kada je dostavljen prigovor, odnosno od dana kada su dostavljeni
izborni materijali na koje se prigovor odnosi, dakle do 00:00
sati idućeg dana. Utvrdi li Državno izborno povjerenstvo
rješavajući o prigovoru, sukladno članku 86. Zakona o izboru
zastupnika i članku 46. Zakona o izboru predsjednika Republike
Hrvatske, da je bilo nepravilnosti koje su bitno utjecale ili su
mogle utjecati na rezultate izbora, poništit će radnje i odrediti
da se u određenom roku koji mora omogućiti da se izbori održe na
dan kada su raspisani, te radnje ponove. Ako ne postoji
mogućnosti ponavljanja poništenih radnji ili ako se nepravilnosti
odnose na postupak glasovanja, a bitno su utjecale, odnosno mogle
utjecati na rezultat izbora, Državno izborno povjerenstvo će
poništiti izbor i odrediti rok u kojem će se izbor ponoviti.
Državno izborno povjerenstvo nadležno je temeljem članka 48. toč.
8. Zakona o izboru zastupnika te članka 22. Zakona o izboru
predsjednika Republike Hrvatske nadzirati pravilnost izborne
promidžbe. Osim što je u skladu s tom odredbom ovlašteno izdavati
određena priopćenja, te upozoravati sudionike u izbornoj
promidžbi na eventualne nepravilnosti koje bi tijekom izborne
kampanje činili, Državno izborno povjerenstvo nadležno je
odlučivati i o prigovorima zbog nepravilnosti u izbornoj
promidžbi koje su ovlašteni podnosti isti oni ovlaštenici koji su
ovlašteni podnosti prigovore zbog nepravilnosti u postupku
kandidiranja odnosno u postupku izbora. I ovi se prigovori
analogno podnose u istim, kratkim rokovima od 48 sati od isteka
dana kada je izvršena radnja, dakle kršenje pravila o izbornoj
promidžbi, na koju je podnesen prigovor. Međutim, Državno izborno
povjerenstvo nema ovlasti sankcionirati sudionike u izbornoj
promidžbi koji prekrše pravila o njezinom izvođenju, odnosno neke
druge propise koji su s njom povezani, već može jedino svojim
rješenjem o podnesenom prigovoru konstatirati je li postupanje
sudionika izborne promidžbe, a na što se odnose navodi prigovora,
bilo u skladu s pravilima o izbornoj promidžbi ili ne. Time
pravorijek Državnog izbornog povjerenstva u ovakovim slučajevima
ne predstavlja stvarnu sankciju, osim njegove moralne dimenzije u
očima birača, odnosno javnosti. U tom smislu, uloge Državnog
izbornog povjerenstva i Etičkog povjerenstva iz članaka 90. do
93. Izbornog zakona, koje vrši izvanupravni nadzor izborne
promidžbe, se nadopunjuju.
Prognoza izbora - predviđanje rezultata izbora
na temelju ispitivanja javnog mnijenja ili nekih drugih oblika
istraživanja političkih stavova građana uoči izbora. Prognoziraju
se sudjelovanje u izborima, postotak glasova i broj mandata što
će ih dobiti pojedini izborni akteri te, na temelju toga, sastav
i politika buduće vlade. Prognoze izbora mogu biti dugoročne,
srednjoročne, kratkoročne, te prognoze napravljene u noći izbora.
Prve tri vrste prognoza temelje se na ispitivanju povezanosti
društvenih pokazatelja - stope gospodarskog rasta, stope
nezaposlenosti i visine inflacije, velikih političkih događaja u
zemlji i u inozemstvu, eventualnih korupcijskih, političkih i
drugih skandala u koje je vlast upletena ili se povezuje s njima
i dr. - s javnom popularnošću vlasti. Temelje se i na rezultatima
“barometarskih izbora” - lokalnih, regionalnih ili dopunskih
izbora koji se održavaju unutar mandata nacionalnog parlamenta i
vlade. Dugoročne i srednjoročne prognoze razmjerno su nepouzdane
zbog vremenskog razmaka što dijeli vrijeme ispitivanja stavova od
održavanja nacionalnih izbora. Prognoze u izbornoj noći zasnivaju
se na ispitivanju stavova birača nakon što su glasovali i prije
nego što napuste biračko mjesto i pokazale su se vrlo pouzdanima.
Prognoziranje izbornih rezultata povezano je s nizom prijepora.
Dok ga zagovornici smatraju legitimnim postupkom ako je zasnovano
na korektnoj istraživačkoj metodologiji i lišeno političke
manipulacije ugrađene u istraživački postupak, kritičari tvrde da
je nerazdvojno povezano s posebnim političkim funkcijama koje se
očituju u mobiliziranju i pridobivanju birača u korist jednih a
na štetu drugih izbornih aktera, čime se neposredno utječe na
rezultate izbora.
Promatrači izbora - domaće i međunarodne
institucije, organizacije, skupine i pojedinci koji su zaduženi
za nadgledanje zakonitosti i demokratičnosti izbora. Promatrači
su prvotno bili stranački izaslanici ili višestranačka tijela, a
uglavnom su bili usredočeni na nadzor glasovanja i prebrojavanja
glasova. Kasnije su ih zamijenile - ili su promatrali izbore
usporedno s njima - neovisne, nestranačke osobe i tijela, te
promatrači domaćih nevladinih organizacija, građanskih
inicijativa i udruženja i dr. Međunarodni nadzor nacionalnih
izbora razvija se tek nakon II. svjetskog rata, a sustavno se
primjenjuje u afričkim i azijskim zemljama u doba masovne
dekolonizacije, te u južnoameričkim i istočnoeuropskim državama u
razdoblju prijelaza iz autokratskih u demokratske političke
sustave. Nadgledanje izbora postalo je i sastavnim dijelom tzv.
konfliktnog menadžmenta u postkonfliktnim izborima diljem
svijeta.