Povodom koncerta u zagrebačkoj Močvari, popričali smo sa Scotttom Kellyjem, jednom od najposebnijih figura u povijesti heavy metala. Iako najpoznatiji kao predvodnik kultne eksperimentalne metal grupe Neurosis, zagrebačkoj publici predstavit će se kao akustični country/folk izvođač na tragu velikana poput Johnnyja Casha i Townesa Van Zandta.
Za one koji vas poznaju iz Neurosisa, vaši samostalni radovi morali su predstavljati priličan šok. Umjesto žestokog, mračnog, eksperimentalnog zvuka, na albumima poput "The Forgiven Ghost Of Me" približili ste se Nicku Caveu, Leonardu Cohenu i americana izvođačima. Kako je započela ta promjena, kada ste se prvi puta zainteresirali za country, folk i tradicionalnu američku glazbu?
Od djetinjstva sam bio okružen countryjem, posebno takozvanom odmetničkom scenom sedamdesetih. Što se folka tiče, do njega sam došao okolnim putem, preko punk bendova koji su u svoj zvuk ugrađivali utjecaje tradicionalne glazbe.
Kako su reagirali tvrdokorniji obožavatelji Neurosisa? Kada su, recimo, čuli vaš samostalni prvijenac "Spirit Bound Flesh"?
Jedni su bili oduševljeni, drugi zgroženi. Stvarno je variralo od osobe do osobe.
Recite mi nešto o procesu pisanja pjesama. Ima li razlike u skladanju za Neurosis ili Shrinebuilder (još jedan od zanimljivih Kellyjevih projekata, op.a.) u odnosu na solo radove?
Razlike gotovo da i nema. Na neki način puštam pjesme da se napišu same i same odluče kako će zvučati.
Snimili ste i nekoliko pjesama Townesa Van Zandta (jedan od najznačajnih country glazbenika), uključujući i prekrasnu verziju "Tecumseh Valley". U zadnje ga vrijeme često spominjete u intervjuima, no ako se ne varam, otkrili ste ga prilično kasno?
Otkrio sam ga negdje 1999., zahvaljujući Noahu Landisu, klavijaturistu Neurosisa. Ubrzo je izvršio presudan utjecaj na mene kao autora, ne mogu vam opisati koliko ga cijenim. Nitko nije tako otvarao svoje srce u pjesmama.
Prije nekoliko godina, imali ste blog "We Burn Through The Night" u kojem ste znali pisati i o vrlo osobnim iskustvima. Čini mi se kao da ste željeli omogućiti obožavateljima da vam se približe, upoznaju čovjeka izvan pozornice?
Uživao sam u tome, no nakon nekog je vremena postalo i previše osobno. Možda opet krenem s tim, no trenutno sam fokusiran isključivo na glazbu.
Kroz karijeru ste radili s nevjerojatnim brojem glazbenika. Ima li netko s kim biste stvarno željeli surađivati, a niste imali prilike?
Potpuno sam zadovoljan s fenomenalnim ljudima s kojima radim i s kojima sam radio u prošlosti. Mnogo je glazbenika s kojima bih želio surađivati, iako u osnovi uvijek radim sa svojim prijateljima. Na sreću, imam dosta stvarno talentiranih prijatelja.
Neurosis je na sceni od osamdesetih, ali ste albume objavljivali prilično rijetko, ponekad i s nekoliko godina dugim pauzama. Što je tome uzrok?
Vrijeme nam apsolutno ništa ne znači i nikad nismo dopuštali da bude bilo kakav faktor u našem radu. Znali smo ih objavljivati u razmaku od 11 mjeseci i pet godina. Važna je samo kvaliteta ploče, koliko god dugo nam trebalo.
U devedesetima, nekoliko članova benda imalo je priličnih problema s ovisnošću o drogama i alkoholu. Kao roditelj koji je "čist" više od desetljeća, kako danas gledate na te, nazovimo ih, izgubljene godine?
Da ne bude zabune, nisu svi članovi Neurosisa bili ovisnici, ali ja jesam. Ovisnost je bolest koja me gotovo uništila. Nemam vremena žaliti za svojim pogreškama, želim ići naprijed. Biti otac i suprug mi je važnije od bilo čega drugog i, ako bih to ponovno ugrozio, raspalo bi se i sve drugo. Kada ste jednom bili narkoman, svaki dan je borba da ostanete čisti.
Za kraj, što nam spremate u Močvari?
Zvučimo fantastično i baš smo nabrijani na svirku. Većinom izvodimo pjesme sa zadnjeg albuma, no možete očekivati i neke starije stvari.