Gospodina Vjekoslava Šubića više ne slušaju noge. Ali zato mu srce jasno govori, a on ga je poslušao da ušteđevinu od 250 tisuća kuna daruje učenicima.
"Meni je ovo goli papir kako bi se reklo, koji sam ja sticajem okolnosti svog života rada i svega uspio malo zadržati, spasiti što bih rekli. Ali za nekoga, makar dobio i manje, puno znači", kazao je.
Posebno je osjetljiv na socijalne teme jer je i sam bio siromašan u djetinjstvu, a susreo se i s puno gladnih ljudi.
"Tad sam rekao, zadnju kunu, zadnji dinar koji budem imao ako mi ostane dat ću za siromašne", govori gospodin Šubić.
Ovaj bivši novinar iz Karlovca pročitao je članak o pokojnoj profesorici Ivanki Canki koja je ušteđevinu darovala istoj školi koju je gledala s prozora. Tako je nastala Zaklada koja nosi njezin nadimak.
Nije bogataš i živi u domu za starije
"To je za učenike slabijeg imovinskog stanja i bez roditeljske skrbi. Prijavljuju se na temelju ocjena iz srednje škole, na temelju ocjena državne mature, na temelju toga što su upisali fakultet i s nekim svojim životopisom i kroz motivacijski razgovor", objašnjava Dunja Marušić Brezetić, ravnateljica Prve gimnazije u Zagrebu i upraviteljica Zaklade Akica.
Pa se stipendija nakon njegove donacije povećala. Novopečeni studenti tako godinu dana na mjesec primaju po 1500, odnosno 1000 kuna. Među njima je i Korana Bugarinovski.
"Svaka financijska pomoć koju možemo dobit nam daje tu slobodu da se više fokusiramo na fakultet i učenje, da predajemo u roku, a ne moramo toliko razmišljati o tome s kojih ćemo izvora sa strane nalaziti novce", kazala je Korana.
Gospodin Šubić nije bogataš. Živi u domu za starije i nemoćne i više mu ni ne treba, kaže.
"Svi su govorili 'Uh, ti si budala. Što da daješ za druge, svi imaju manje više, i ovi koji govore da nemaju, imaju'", kazao je gospodin Šubić.
On nema bliže rodbine. Ali sada ima svu djecu kojoj će njegova donacija pomoći i ima spoznaju da je i on zavrtio kotač dobrote.
