"Sam odjel takav je da teži ne može biti, vjerujte mi...
gledati te ćelave glavice u borbi života nije nikome lako i
teško da postoji ijedan čovjek na svijetu kojem se srce neće
stegnuti i koji neće tiho u sebi zajecati kad vidi sve te borce.
Uz nas roditelje i te borce na odjelu su i ljudi koji tamo rade.
Kojima je to posao. No svakim danom vidimo da to tim ljudima nije
samo posao. Liječnici i sestre koji tamo rade ne rade posao, oni
rade nešto više od toga. Oni spašavaju živote naše djece,
oni ih vode prema ozdravljenju. Vjerujte mi, svaki na svoj
način. Liječnici znanjem, terapijama, mozganjem, pregledima,
operacijama... sestre njegom, razgovorom, brigom... Uvjeti na
odjelu možda nisu 100% idealni, no oni to rade na najbolji
mogući način", opisao je Žarko Š., otac 9,5-godišnjeg
Filipa koji je od prosinca na Zavodu za dječju hematologiju i
onkologiju KBC-a Rebro zbog agresivne vrste tumora.
U toj borbi, prenosi Večernji list, oni su se našli doslovno preko noći; zdravom dječaku krajem studenog prošle godine primijetili su hematom na nozi. No, to nije bio hematom i Filip je morao biti hitno operiran te se posljednja tri mjeseca liječi na spomenutom zavodu na Rebru. I Žarko i supruga Karmen naizmjence su svaki dan sa svojim sinom, ohrabruju ga, osmišljavaju sve što mogu da ga razvesele i održe mu duh pozitivnim jer je to, kaže nam Žarko, pola posla.
Na odjelu ima igraonica, organizirana je škola tako da apsolutno ništa ne gubi od toga, radimo zadaću, igramo društvene igre… – opisuje Žarko svakodnevicu. U svemu tome imaju podršku ljudi koji tamo rade, navodi ih i zahvaljuje redom svima, liječnicima, medicinskim sestrama, čistačicama. Upravo ga je ta potreba za zahvalom nagnala da nam se obrati i stavi borbu svoje obitelji na papir.
"Kad dođemo, sve je čisto, posteljina presvučena. Dok smo kroz dan tamo, čistačica dolazi i sve pere četiri puta. Imamo informacije, liječnik sve objasni i o liječenju i o tome kako se psihički nositi s tim, psiholog redovno obilazi i nas i djecu. Sretnem doktoricu kojoj znam da nije radni dan, ali je došla pogledati dijete, i ne samo moje dijete. Sve to meni kao roditelju daje sigurnost", ispričao je Žarko koji je prije pet godina u istoj sobi na istom odjelu bio s mlađim sinom Franom.
"U tri mjeseca nebrojeno smo puta vidjeli da liječnici dolaze na
posao i izvan radnog vremena. Mislite li da to moraju? Mislim da
ne. Nismo na odjelu doživjeli ružnu riječ, ne nismo. Sestre? Ima
ih dosta. Možda ima onih malo manje simpatičnih, nekih malo
više simpatičnih, no zapitajmo krećemo li možda mi s
različitim pretpostavkama prema drugim ljudima? Mala situacija
koja nama puno govori o odnosu jest npr. sestra koja je na
bolovanju i dopisuje se s mojim djetetom i razveseljava ga.
Dopisuje se s njim u svoje slobodno vrijeme. Mora li to ona? Ne.
To je briga. Briga koja ne traje samo 8 ili 12 sati, ovisno o
smjeni. Svaka im čast. Ono o čemu bi svi mogli razmisliti jest i
taj posao koji oni rade. Makar to nije posao, to je po nama poziv
jer što ima plemenitije i ljepše nego pomagati djeci da ozdrave?
Ništa na ovome svijetu. Oni to rade. Svaki dan 24 sata, 7 dana u
tjednu, 365 dana u godini", opisao je Žarko Šaško, a piše
Večernji list.