Jedan od glavnih problema s kojim se Hrvatska susreće iseljavanje je mladih ljudi koji u potrazi za boljom budućnošću napuštaju svoju domovinu. Ipak, u lavini negativnih priča postoje i one koje nam daju nadu da je i u Hrvatskoj moguće pronaći sreću.
Ovo je priča o troje ljudi koji zahvaljujući svom zanatu dobro žive u Hrvatskoj i ne pomišljaju o odlasku iz zemlje.
Branimir Putnik Budak, visokoobrazovani je klesar. Naime, zavšio je Tekstilno-tehnološki fakultet, a kada je nakon zavšetka školovanja shvatio kako posao u struci neće naći, odlučio se od svega maknuti te život početi graditi u Austriji gdje mu žive očuh i majka.
"Očuh je klesar u jednoj austrijskoj tvrtki. Uz njega sam se počeo baviti klesarstvom i nisam imao pojma da ću to zavoljeti i u budućnosti se baviti time. Počeci su bili veoma teški, ali s vremenom sam se navikao na težak fizički rad i žrtvu koju uzima taj posao. No na kraju dana rezultat te žrtve je bio vidljiv i bio sam sve sretniji jer sam svojim rukama učinio nešto lijepo i korisno. Očuh mi je usadio tu ljubav prema poslu i pokazao mi to na jedan posebno vedar način. Danas sam u tome šestu godinu i vrlo lijepo napredujem.
Vratio sam se u Hrvatsku jer i ovdje ima posla za one koji žele i voljeli bi raditi rukama. Cijenjena je struka i mogu reći u građevini koju sam prošao, jest i najfinija struka. Spoj je to umjetnosti i građevinarstva. Spoj je to muke i ljubavi. Spoj je to ludosti i ponosa. Ponosan sam što radim taj posao i ne bih ga mijenjao ni za što na svijetu", priča nam Budak.
Kaže kako si u klesarstvu vječni učenik, a rijetko sveznalica te da se osjeća najsretnije kada uspije oblikovati kamen po želji kupaca.
"Da se tu zaraditi i vrlo lijepo smo plaćeni. Malo nas je i svakom čovjeku koji se traži preporučio bih da se okuša u ovoj struci. Ako voliš raditi i imaš volju, sve je lako naučiti i sve prepreke nestaju. Ja sam isto krenuo dosta kasno, sa 23 godine, a nakon fakulteta sam se prekvalificirao za klesara u Obrtničkoj i građevinskoj školi u Zagrebu, te sam vrlo ponosan na to i diplomu koju sam dobio, ali i zvanje klesara koje s ponosom ističem", objašnjava nam ovaj svestrani mladić.
Trenutačno radi u jednoj klesarskoj radionici i planira na jesen ići na majstorski ispit. Naravno, o odlasku iz svoje domovine ne razmišlja već savjetuje drugima da se bez straha upuste u ovaj posao s obzirom na to da postoje i razni poticaji Vlade RH vezani uz prekvalifikaciju za klesare.
"Čak mi se dogodilo da me zovu iz drugih zemalja raditi, no glatko odbijam sve ponude jer ovdje imam priliku raditi što volim u okruženju koje mi je poznato, sa svim navikama koje imam od djetinjstva. Mogao sam ostati u Austriji, ali me srce vuklo nazad, društvo i na kraju posao koji je i kod nas lijepo plaćen.
Vodim tu svoju stranicu/blog Mladi klesar, upravo kako bih mlade usmjerio na strukovna i obrtnička zanimanja. Prenio im svoju ljubav i anegdote, jer i ja sam isto bio nigdje, u potrazi za sobom. Pronašao sam to u poslu i svake godine napredujem. Nedostaju mi jedino mlađe kolege, upravo zato što se mladi ljudi od straha prema novom ne usuđuju zapošljavati u strukovnim ili obrtničkim poslovima. Stoga pozivam sve mlade.
Ne bojte se, prilike su tu za zaraditi, ali i naučiti vještinu rada s rukama koje nikad nećete zaboraviti, a s vremenom će biti sve cjenjenije. Sve se da naučiti i savladati. Tu sam kao primjer, ali i uvijek za razgovor i pomoć", zaključio je Branimir Putnik Budak.
Visoke plaće i nedostatak vodoinstalatera
I Saša Rome odlučio je promijeniti profesiju. Ovaj prvostupnik financija i prava, danas je vodoinstalater te se za tu profesiju odlučio jer ima, kako kaže, nevjerojatno puno posla, a jako malo majstora. Samim time naplata je sigurna, a poštena cijena za majstora neupitna.
"Osobno se bavim tek nekoliko godina vodoinstalaterstvom, no kolege majstori i više od 30 godina. Posla do sada nije zafalilo. Dapače, prodajemo ga kooperantskim firmama jer ga sami ne stižemo odrađivati, a dobrog majstora se ne može naći (koji nije već sam svoj gazda ili nije već van pobjegao)", kaže nam ovaj vodoinstalater.
Smatra da se mladi rijetko odlučuju za ovu profesiju zbog predrasuda.
"Zbog predrasuda su se desetljećima u strukovne škole uglavnom upisivala problematična djeca iz problematičnih obitelji što je ishodilo tome da imamo jako malo ljudi u toj profesiji koji su se uspjeli sabrati i napraviti nešto iz sebe, a puno njih koji su se primili birtije i fušeraja. Ne znam pravog majstora koji u ovoj struci ima plaću manju od 6000 kuna neto, a znam ih jako puno koji imaju i više od 10.000 kuna neto", objašnjava Rome.
Smatra kako bi jedna od stvari koja bi pridonijela većem broju majstora bila i ta kada bi se dopustilo polaganje stručnih ispita bez prethodnog trogodišnjeg iskustva.
"Ništa od toga nije znanstvena fantastika. Da se radi o nekoj nuklearnoj fizici razumio bih, ali sve su to vrlo jednostavne i logične stvari koje se jako lako i brzo nauče. Osobno smatram da se može napraviti literatura koja obuhvaća pravila struke i već nakon šest mjeseci rada s pravim majstorom se može naučiti više nego dovoljno da bi netko mogao položiti ispit i biti majstor", zaključio je Saša Rome.
Pekarstvo kao poziv
Pekar Elvis Drakšić, baš kao i Branimir Putnik Budak, okušao je prvo svoju sreću izvan Hrvatske.
"Bavim se pekarstvom od 2009. godine kada sam završio srednju prehrambeno-tehnološku školu, smjer pekar. Na početku je to bio dosta podcijenjen posao s malom plaćom, a radilo se naporno. Ipak, s vremenom sam primijetio koliko je biti pekar zanimljivo zanimanje te kako sam u mogućnosti svakoga dana naučiti nešto novo. Naravno, što bih više nučio, to bih bio i bolje plaćen", kaže Drakšić.
Iako je 2016. otišao u inozemstvo, nije bio zadovoljan s obzirom na to da je većinu primanja ostavljao za stanarinu. Godine 2018. se opet vraća u istu pekaru gdje je radio i prije odlaska, te danas smatra kako nije pogriješio.
"Trenutačno radim u velikoj pekarskoj tvornici gdje sam voditelj linije za kruh i peciva te je plaća oko 7000 kuna plus bonusi, a u manjim pekarama plaća može biti i dosta veća…", govori nam.
Mladima savjetuje da ne bježe od ovog posla jer je dobro plaćeno zanimanje, pogotovo za one koji su voljni učiti i raditi.
Kroz Program "Cjeloživotno obrazovanje za obrtništvo", Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta omogućava mikro, malim i srednjim poduzećima (isključivo obrtima, trgovačkim društvima, zadrugama i ustanovama) te fizičkim osobama sufinanciranje troškova vezanim uz obrazovanje za obrtništvo i to:
- troškova polaganja ispita o stručnoj osposobljenosti, majstorskog i pomoćničkog ispita
- troškova pripreme za polaganje ispita o stručnoj osposobljenosti i majstorskog ispita
- troškova prekvalifikacije za zanimanja u sustavu vezanih obrta koja se izvode prema Jedinstvenom modelu obrazovanja (JMO)
- troškova ishođenja dozvole (licencije) za izvođenje praktične nastave i vježbi naukovanja.
Sadržaj je isključiva odgovornost Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta.
