Davnih osamdesetih, možda i najbolji američki bend bili su The Replacements, autodestruktivna četvorka koja je bijes i energiju punka spojila sa Springsteenovskim "blue collar" rockom i refrenima kao stvorenim za zborno pjevanje.
Na žalost, kaotični nastupi, teška ovisnost o drogama i tvrdoglavo nepristajanje na kompromise učinili su ih previše opasnima i neprilagođenima za tadašnji "mainstream" zbog čega su 1991. i prestali s radom.
Kako to i inače biva u glazbi, dvadesetak godina kasnije pojavila se grupa koja je odbacila sve ono što je Replacementse činilo uzbudljivima i posebnima te, svirajući manje-više identičnu glazbu, postala mnogo popularnija od onih koje kopiraju.
Dakako, riječ je o The Gaslight Anthem, čiji smo premijerni hrvatski nastup u nedjelju imali prilike pogledati u zagrebačkoj Tvornici.
Iako vrijedi pohvaliti organizatore, koji su uspjeli dovesti jedan od najaktualnijih rock sastava današnjice, i publiku koja je gotovo svaku pjesmu otpjevala zajedno s frontmenom Brianom Fallonom i ispratila zaglušujućim ovacijama, u konačnici se radilo o jedva osrednjem, na trenutke čak i izuzetno monotonom koncertu.
Gledajući ih na pozornici, nisam se mogao oteti dojmu kako ispred mene stoji bend kao stvoren da uveliča romantičnu scenu neke tinejdžerske serije, dok su me u glazbenom smislu ponovno uvjerili da današnjoj rock sceni, usprkos par časnih iznimaka, opako nedostaju stav i originalnost.
Pjesme s ranijih albuma, poput "The '59 Sound", čak i nisu tako loše, ali sve ostalo bile su tek žešće verzije koktela žanrova kakvog još od sedamdesetih izvode manje talentirani autori, uzalud se nadajući da će postati novi "The Boss".
Za kraj, spomenimo i da su se Replacementsi ponovno okupili pa se
iskreno nadam kako ćemo na nekoj od zagrebačkih pozornica jednom
vidjeti i njih. Bojim se, pred mnogo manje
publike.
