Još do prije nekoliko godina, Hrvatska je, u koncertnom smislu, zaista djelovala kao obećana zemlja. Na INmusicu su se izmjenjivali neki od najznačajnijih predstavnika bolje glazbene prošlosti (Moby, Tricky, New York Dolls, Sonic Youth, Alice In Chains) s aktualnim predvodnicima nove pop-rock scene poput Franz Ferdinand i LCD Soundsystem, Arena je nizala spektakle u rasponu od Lady Gage i Beyonce do Rogera Watersa i Leonarda Cohena, a sve to zaokruživali su iznimno agilni klupski promotori otkrivajući nam „one koji dolaze“ gotovo na tjednoj bazi.
Već zadnja dva izdanja open-air festivala na Jarunu naznačila su da se ponovno vraća vrijeme u kojem će glazbene zvijezde opet zaobiliaziti Hrvatsku u širokom luku, a nedavno otkazivanje koncerta Petera Gabriela razotkrilo je i velike probleme u kojima se nalazi najveća ovdašnja promotorska agencija Adria Zabava, nekoć znana i kao Adria Entertainment, odnosno Lupa Promotion. Da je situacija zaista ozbiljna, potvrdio je i vlasnik te agencije Vladimir Ivanković objasnivši kako čak ni Robbie Williams, a pogotovo Roger Waters, nisu uspjeli prodati dovoljno ulaznica da se pokriju troškovi, zbog čega ćemo u budućnosti takvih koncerata u najboljem slučaju imati „jedan ili dva godišnje“.
Da ne bude zabune, ne spadam među one koji su redovno pohodili spomenute spektakle u Areni, odnosno na Hipodromu ili maksimirskom stadionu, pošto su mi u većini slučajeva djelovali kao najobičnije vraćanje dugova nekoj goroj prošlosti, točnije vremenu u kojem je izvođače tog ranga dovesti u Zagreb djelovalo kao znanstvena fantastika. Po onoj staroj „bolje ikad, nego nikad“, Gunse i Lennyja Kravitza tako smo gledali u trenutku kada je od njihovih „dana ponosa i slave“ prošlo barem 15-20 godina, o Sade i Jean-Michel Jarreu da i ne govorimo. Neki od njih, istini za volju, još uvijek se dosta dobro drže, ali nema nikakve dvojbe da su i Metallica i Bon Jovi i U2 krajem osamdesetih bilo neusporedivo bolji i značajniji bendovi.
Ostanemo li zaista bez svega toga, „krivce“ neće biti previše teško pronaći. Prvo i osnovno, velik dio Hrvata jedva sklapa kraj s krajem i jednostavno nije u stanju odvojiti nekoliko stotina kuna za ulaznicu, a vrijedi spomenuti i da su sve ove izvođače najvjerniji obožavatelji već ionako pogledali u Beču, Budimpešti i drugim, relativno bliskim koncertnim destinacijama. Također, ovo sve više postaje zemlja cajki, bilo „uvezenih“ ili onih koje nas ne prestaju bombardirati sa stranica posvećenih domaćim zvijezdama. Pridodamo li svemu tome i bizarnu činjenicu da glazba i žive svirke sve više postaju zabava za ljude od 30 i više godina, postavlja se pitanje kako smo uopće na koncertnoj mapi Europe opstali i tih nekoliko sezona.
Osobno, sve ovo me nije previše pogodilo pošto su se najbolje stvari ionako oduvijek događale na pozornicama malih klubova koji nam i sada pripremaju zaista zanimljivu jesen. A ionako sam se uvijek bolje osjećao u Tvornici ili Močvari nego u 59. redu stadiona ili Arene.
