"Vidiš, mama, ovakav auto ja želim imati jednog dana!"
Preko ramena devetnaestogodišnjeg sina nagnula sam se prema kompjutorskom ekranu da pogledam to čudo. Stvarno čudo. Čitam ukrasne pridjeve i tehničke detalje ispod fotografije: metalik, cilindri, automatik, klima, turbo, fensi, šmensi, pogon na četiri, pogon na pitajboga koliko kotača, ovo ono, pola toga uopće ne razumijem, ali zadivljeno klimam glavom. Istovremeno, pomislim kako je upravo to zgodan trenutak za jednu odgojno-obrazovnu spiku. Sad ili nikad!
"Daaa, zlato, divan je auto! Samo, skupo je to... Eto, lijepo uči, pa upiši faks, pa nađi dobar posao s tom diplomom, i moći ćeš sebi i to priuštiti..."
Malac me prekine prezrivim uzvikom.
"Hahahaha, mama, ti si stvarno naivna! Koja škola, koji fakultet? Pa najbolje aute u gradu voze tipovi za koje nije sigurno ni da su osnovnu završili! Daj, odrasti, molim te."
Paf. Pa ti sad odgajaj. Mislim, OK, znam da bi se netko snalažljiviji od mene iz ovakve situacije izvukao na pametniji način od načina na koji sam se izvukla ja. To jest, uopće se nisam izvukla, ostadoh glupavo trepćući. Sinak me sažaljivo odmjeri pogledom seoskog mudraca, pa nastavi surfati i diviti se automobilima kakve voze, eto, oni bez ikakve i božetebe škole i diplome.
Nema smisla da ga namlatim
Nema smisla da mu sad počnem pričati o grijehu struktura. Još manje smisla ima da ga namlatim, je l' te. Sad postoje ti neki plavi telefoni, prijavi te klipan zbog zlostavljanja dok si rek'o Audi TT Coupé metalic automatic i navučeš si socijalnu službu na glavu. Grozničavo sam po glavi vrtjela sve eventualne pozitivne primjere kojima bih ga demantirala, primjere truda i rada koji su se na kraju isplatili, ali uzalud. Zucnem li samo o "radu i trudu koji se isplate", znam da će mi pametnjaković odmah pod nos staviti visinu mirovina mojih roditelja, koji su zoran primjer toga kako se cjeloživotni trud i rad na kraju nagrade cifrom od maksimalno dvije tisuće kuna mjesečno, i to ona sretnija kategorija umirovljenih. Ne bi mi ni pokojni Sai Baba pomogao vizualizirati bilo što pozitivno. U nastupu malodušnosti nazovem prijateljicu da joj se požalim na mlade generacije. Nema ništa tako okrepljujuće za samopouzdanje starijih generacija kao što je pljucanje po mladim generacijama.
Ništa se neće promijeniti
Ona me strpljivo saslušala i ja zaključim svoju kuknjavu optimizmom, ipak:
"Ništa, sad će se nakon izbora ionako stvari promijeniti u našu korist. U korist nas, malih ljudi, koji želimo samo pošteno živjeti od svog rada. I u korist naše djece, koja žele dobro živjeti od svog rada, fakultetskoj diplomi, radu i trudu unatoč, je l' tako?"
"Ne. Neće se baš nešto bitno promijeniti", otpovrne ona mrtva 'ladna.
"Kako to misliš, neće se promijeniti?!"
"Tako. Naprimjer, jesi l' ti jučer vratila onaj jogurt šta mu je istekao rok i tražila novi jogurt ili povrat novca?"
"Pa... nisam, nije mi se dalo sad zbog jednog jogurta trčat ponovo u dućan i maltretirat se s njima."
Jesi prijavila idiota od šefa?
"Odlično. A jesi li prijavila onu medicinsku sestru što ti je dala naslutiti da se za ultrazvuk štitnjače može, u određenim okolnostima, čekati i manje od šest mjeseci?"
"Pa... nisam. Mislim, tu se radi o mom zdravlju, a što je tisuću eura za zdravlje, nemoj me zezat, pa to tako funkcionira..."
"Fenomenalno. A jesi li se pobunila i prijavila idiota od šefa zbog mobbinga, uskraćivanja godišnjeg, neplaćenih prekovremenih?"
"Pa... nisam. Znaš, mogla bih ostati bez posla ako se pobunim, a vidiš kakva su vremena, trebam biti sretna što uopće radim..."
"Savršeno. A jesi li bila na zadnjim prosvjedima?"
"Pa... nisam. Mislim..."
"Ma ne misliš ti ništa! Jer da misliš, ne bi mislila da će ti Zoran Milanović vraćat pokvareni jogurt u dućan! Nisu izbori jednom u četiri godine, draga moja! Izbori su svaki dan, i svaki taj pokvareni jogurt koji nisi vratila, tvoj je izborni listić! I ako tvoj sin vjeruje da samo polupismeni kreteni mogu voziti kojekakve skupe automobile, maybache, toyote, audije i tako dalje, to je sve zbog onog jogurta koji ti nećeš vratiti u dućan! On od tebe uči. I točka.
"Čekaj, čekaj, sad najednom za katastrofalno stanje našeg društva nije kriv HDZ i lopuže na vlasti, nego narod šta ne vraća pokvarene jogurte? Zar se ne kaže da riba smrdi od glave?"
"Tako je. Drugim riječima, ovi sad su pokvarena riba, a pokvarenu ribu treba baciti u more."
"OK, a ovi što dolaze? Što ćemo s njima? Kako ćemo znati da oni nisu, šta ja znam, pokvareni jogurt?"
"Znat ćemo, znat ćemo.
"Kad?"
"Čim podignemo poklopac."
