Rukavina je pisao Uredu predsjednika Ive Josipovića, premijerki Jadranki Kosor, Saboru i resornim ministarstvima, kao i uredima raznih pravobranitelja, piše Novi list.
Slaven je, kako kaže, na izmaku snaga, jadan i očajan, u strahu da svoju djevojčicu još punih 12 godina, do njene punoljetnosti, neće viđati drugačije osim dvaput tjedno po mizerna dva i pol sata.
Viđanja pod nadzorom
Povremeno je viđa od 2009. godine, otkad se majka s njom odselila.
"Ta su viđanja jako kratka, jer dok iz Zagreba autom, kojim s nama putuje i nadzornik, dođemo do moje kuće, za igru nam preostaje tek pola sata. Nadzornik inzistira da dijete, koje majci moram vratiti najkasnije u 18.30, za povratak počnem pripremati već petnaest do šest, pa ona za druženje sa mnom ima malo vremena, a želi sve", priča Slaven.
Sudovanje bez konkretnih dokaza
Slavenova bitka s vjetrenjačama započela je u trenu kad su ga bivša supruga, a onda i ženske udruge kojima se ona obratila za pomoć, prijavile za emocionalno i fizičko zlostavljanje.
Zlostavljanja, kazao je jedan sud, nije bilo, no drugi mu suci, oni koji odlučuju o viđanju s djetetom, nisu blagonakloni. Naime, zbog supruginih prijava, Slavenu je određen nadzor nad viđanjem djeteta.
Iako su protiv njega odbačene sve prijave, i dalje postoji i mjera nadzora jer nadležni Centar za socijalnu skrb radi po vlastitom rješenju koje vrijedi do 30. lipnja.
Spolna diskriminacija
Dijete svog oca može viđati samo dvaput na tjedan, praktički po pola sata.
"Ne tražim da razumijete mene, ali tražim da mojem djetetu omogućite da viđa svog oca i s njim provodi vrijeme! Ja nisam zločinac, a i da jesam, u zatvoru bih dijete češće viđao nego sada. Ne mogu se pomaknuti s mrtve točke, a sve zato što je sustav ispred mene i svih očeva u sličnoj situaciji izgradio čvrst bedem, temeljen na spolnoj diskriminaciji", zaključuje Slaven svoju priču.
