U bivšoj Jugoslaviji bebe su nestajale iz rodilišta, no o tome se uvijek govorilo potiho. Tako bi vjerojatno i ostalo na nakon raspada zajedničke države nije bilo osoba kao što je Ana Pejić iz Rume u Vojvodini. Ova žena vodi Udrugu obitelji nestalih beba u Vojvodini, a svoje djelovanje udruga je odavno proširila na cijeli prostor - od Slovenije do Sjeverne Makedonije.
Kako piše Slobodna Dalmacija, i Anu je na djelovanje potaknula vlastita muka u obliku velike traume. Pod vrlo čudnim okolnostima Ana je ostala bez bebe u bolnici Sremske Kamenice. Premda su joj trudnoća i carski rez prošli uglavnom uredno, 36 sati kasnije rečeno joj je da je njezina beba umrla zbog problema s plućima.
Ona i suprug su posumnjali da se tu nešto čudno dogodilo već na prvom koraku, točnije kada su dobili dokumentaciju po kojoj je preminulo dijete. Pisalo je da je dječak već pokopan na lokalnom groblju, a kada su došli tamo, dobili su objašnjenje da nisu stigli nikakvi posmrtni ostaci djeteta. Čak su dobili potvrdu koja demantira navode iz bolnice. Od tog dana, potraga obitelji Pejić za istinom traje 32 godine.
Svjedoci su u strahu
Ane se prošle godine, tijekom prvog razgovora s novinarima Slobodne Dalmacije, potužila da je najveći problem to što se svjedoci iz tog vremena prepadnu kada dođe njihov red da javno progovore pred istražnim tijelima ili medijima. Prije toga im se sami jave i pruže im puno detalja o sličnim slučajevima. Tada je već Ana na pameti imala jedan konkretni slučaj vezan za Hrvatsku.
Riječ je o hrvatskoj obitelji iz Vojvodine koja je ostala bez novorođenčeta. U ulozi kupca javila se Hrvatica iz Bosne, udana za državljanina Njemačke. Sve je razotkrila hrvatska državljanka koja danas živi na potezu Zagreb - Gorki kotar.
Ta žena je J.A., a s njom su novinari razgovarali prošlog petka te je bez susprezanja iznijela vrlo zastrašujuću priču i to u detalje.
'Pitali su nas da im prodamo svoje dijete'
"U ožujku 1987. godine rodila sam curicu. U to doba suprug i ja smo bili u dobrim odnosima s tim hrvatsko-njemačkim bračnim parom. Ona i ja smo rođene u susjedstvu, a imali smo kuće u istom gradu na sjeveru BiH. Dolazili su nam doma gotovo svaki dan vidjeti našu bebu, igrati se s njom. Nama ništa nije bilo sumnjivo, pogotovo što smo znali da su i sami pokušavali u dva navrata postati roditeljima, ali je došlo do komplikacija u trudnoći. Nismo posumnjali čak ni kad su nam jednog dana, i to skroz ozbiljno, ponudili da im prodamo dijete. Naravno da sam odbila i rekla im da što im pada na pamet.
Ali onda jednog dana, tamo oko Svih svetih, sjećam se da je padala kiša i da je već bilo dobro zahladilo, pokucali su na naša vrata s bebom u naručju. Radilo se o dječaku. Znajući da više nije mogla roditi, jer se bezuspješno liječila u bolnicama u obje Gradiške, pitala sam odmah čije je dijete. Rekli su da je njihovo i da su ga posvojili u Sremskoj Mitrovici. Molili su me da im pomognem previti dijete. Nisam ništa sumnjala, iako je bilo i tada zakonski nemoguće posvojiti dijete mlađe od šest mjeseci. Da, rekli su mi i da je rođen 27. listopada, osam mjeseci poslije moje curice. Kao majki, ženi koja je rađala, dijete mi se učinilo starijim, ali bilo mi je neugodno bilo što pitati. Ubrzo se razbolio taj Nijemac i moj suprug, koji je bio liječnik, savjetovao im je da idu u Njemačku radi boljeg i lakšeg liječenja. Otišli su, poslije je i počeo rat, a oni se nikada više nisu vratili u Bosnu, iako tamo imaju jako lijepu kuću i imanje", opisuje sugovornica Slobodne Dalmacije.
Postalo joj je sumnjivo
Iz svog rodnog grada je zbog rata morala pobjeći i J.A. Posljednji put se sa susjedom iz Vojvodine čula prije pet, šest godina. Pitala je za njihova sina, točnije jesu li mu rekli da je posvojen. Odgovor je bio negativan te da im je psiholog savjetovao da se to davno prije trebalo napraviti. U međuvremenu taj je maleni dječak postao veliki i uspješan čovjek. J.A. je jednog dana slučajno prebacila program jedne televizije u Srbiji.
Novinarka je ugostila ljude koji su govorili o temi nestanka bebi iz rodilišta te se spominjala i Sremska Kamenica, tamošnja bolnica i ženi se počeo odmotavati film iz 1987. kada su ih njihovi susjedi i prijatelji molili za pomoć kako s djetetom i previjanjem. Bila je toliko zainteresirana da je kopala po internetu o sličnim slučajevima te konačno došla do Ane Pejić. Rekla je Ani na što sumnja te se klupko počelo odmotavati.
"Prvo što smo napravili bilo je da smo došli do dječakova rodnog lista u Vojvodini. U njemu je stajalo samo mjesto rođenja – Sremska Mitrovica. Imao je brata blizanca. Majka ih je obojicu donijela doma, ali jedan se razbolio od bronhitisa. Vraćen je u bolnicu, gdje je službeno zavedeno da je umro nakon nekoliko dana. I u ovom slučaju, kao kod mnogih drugih sličnih, kao dan smrti navedena je nedjelja. Tu nam je odmah bilo sumnjivo. Nastavile smo dalje kopati i ubrzo sve povezale sa slučajem obitelji iz jednog mjesta u blizini Sremske Mitrovice, nastanjenog tada mahom Hrvatima.
U istom danu kada im je rečeno da je preminuo jedan od njihovih blizanaca, kao datum rođenja naveden je onaj dječaka iz Bosne. Samo im je rečeno da je dječak umro, ali nisu se htjeli pomiriti s time. Inzistirali su da im se dopusti pokopati ga. Bolnica je prvo odbijala, a tek kada je otac tamo upao i napravio lom, dali su im nekakav leš. Kada su otvorili sanduk, majci je bio sumnjiv jedan detalj s madežom. U stanju kakvom je bila, mislila je da je nešto pobrkala u svom tom ludilu, ali nije imala snage pobuniti se. Umrla je s 39 godina, a spoznaju da nije pokopala svoje dijete odnijela je na onaj svijet", ispričala je J.A.
Velika trauma za cijelu obitelj
Već godinama je u kontaktu s obitelji iz Vojvodine. Došla je do oca, sestre i brata blizanca koji živi u Rumi. Nakon što su čuli što se otkrilo u međuvremenu, bili su spremni za ekshumaciju djetetova tijela. Sve je htjela financirati udruga, ali su se javila dva problema - jedan je taj što je ženi u poznatom zagrebačkom laboratoriju rečeno da je poslije 30 godina bebin DNK materijal neupotrebljiv, a drugi što je tijelo koje je bolnica predala obitelji, pokopano u grobu njihove pokojne strine, a njezini nasljednici zbog razmirica za to nisu htjeli ni čuti.
"Za cijelu obitelj to je i dandanas jedna velika trauma. Otac se počne tresti kada razgovaramo na telefon i čuje za sve. Srce mu danas radi na svega 15 posto kapaciteta i svjestan je da mu se bliži kraj. Od svega na ovom svijetu volio bi saznati istinu o svom sinu, a brat i sestra o bratu. Mi smo preko jedne osobe došli do moje bivše susjede iz Bosne i poručili da znamo da je kupila dijete. Ona je to zanijekala s pričom da je majka bila alkoholičarka i da je malog ostavila. Indikativno je da od tada briše sve tragove za sobom. Čak je i odjavila adresu u jednom mjestu u Istri, gdje je prethodno kupila kuću. Nećemo stati na tome, jer mi je kao majci dvoje djece ova spoznaja zastrašujuća. Dječak iz Sremske Mitrovice je i dobro prošao, ali zamislite koliko je tisuća djece na isti način završilo u raljama kriminala, prostitucije. Spremna sam svjedočiti i javno i sudski oko ovog slučaja.
Ruku u vatru bih stavila da je sve krenulo od liječnika koji je moju susjedu operirao u Gradišci, a koji je imao brata pedijatra ili slično u Sremskoj Mitrovici. On je taj koji ih je povezao. Poslije se sve odigralo po uigranom obrascu, kao i s tisućama drugih umrlih mahom u nedjelju. Mi smo ženi koja je kupila dijete nudili da kao svjedok pokajnik sve ispriča i pomogne tisućama drugih, jer joj dijete danas nitko neće oduzeti. On je odrastao čovjek i nema interesa živjeti u Srbiji. Ali, zar ne bi bilo lijepo da upozna svoje bližnje, da oni znaju da je živ. Bilo bi svima puno lakše. Kada smo ga kontaktirali, zaprijetio nam je tužbom jer mu majka jako pati zbog svega. Predlagali smo mu da samo usporedi svoj i majčin DNK", govori svjedokinja za Slobodnu Dalmaciju.
Snima se dokumentarni film
"Postoje dva papira na osnovi kojih se dijete prijavljuje. Jedan je potvrda rođenja od rodilišta, a drugi rješenje o posvajanju. S obzirom kako je ova priča išla, posvajanja nije bilo, pa smo sto posto sigurni da je sve urađeno na temelju potvrde o rođenju u jednom mjestu gdje dijete nikada nije rođeno, niti bilo. Karte vam dalje neću otkrivati, ali samo ću reći da je nakon istog otkrića počela velika 'baby-afera' u Španjolskoj. Znači, sve je tamo negdje lažirano", govori Ana Pejić o konkretnom slučaju od prije 30 godina.
Dok se klupko ne otpetlja do kraja, snimit će se i dokumentarni film, o jednom drugom, isto tako istinitom događaju. U glavnoj ulozi bit će državljanka SAD-a, koja će u lipnju doći u Beograd i pred kamerama ispričati, kako je tijekom 80-ih, u Jugoslaviji, kupila dijete.
FBI se također bavi slučajem.
