Od zločeste naravi čovjeka se ne može pobjeći. To su nedavno
osjetili na svojoj koži stanovnici Christchurcha na Novom
Zelandu. Ime toga grada je "Kristova crkva".
Stradali su muslimani. Od ruke monstruma koji je na manijalkani
način "izvršio presudu".
Isus ni na jednom mjestu pa ni u svojoj "crkvi" ne bi digao ruku na bilo koga. A kad bi je digao, onda bi to bilo u znak blagoslova. Taj blagoslov je namjenjen svima. I muslimanima jer Isus je i njihov prorok. Zovu ga Isa.
A terorizam koji je ovog puta pokosio ljude u Christchurchu digao je na uzbunu cijeli Novi Zeland i po tko zna koji put opomenuo svjetsku javnost. Da ne tražimo lice terorizma u drugima. Kršćani kod muslimana. Ovi opet kod kršćana. I svi skupa na nekom trećem mjestu.
Terorizam ima jedno lice. Prepoznatljivo. Okrutno. Odvratno.
Zove se bezumlje.
Tome se mora stati na put.
Kako?
Upravo je to pokazala premijerka Novog Zelanda Jacinda Ardern. Svetica koja hoda. Ima veliko srce. Oštrouman mozak i jasnu misao. Pravu riječ.
Više od jedne ličnosti na vodećoj poziciji ne možete
tražiti. To je liderstvo na djelu.
Suosjećati s "drugima" nije pustiti koju suzu. Demonstrirati
tugu. Već mnogo više.
To je pogled na svijet. U svom ogledu pod nazivom "Obzir prema drugima " američka spisateljica Susan Sonntag je, među ostalim, zapisala ovo: "Rat počinje tamo gdje prestaje osjećaj za bol drugih".
Jacinda je to shvatila i poslala poruku svima. Na sve strane. Jednom kratkom i posve jasnom rečenicom: "Oni su mi".
- Tehnološki divovi obećali suzbijiti teroristički sadržaj na internetu: 'Moramo pronaći odgovor'
- Tako to rade drugi! Na blagajni je shvatila da nema novčanik, srećom, iza nje je bila premijerka
I ne samo to. Jacinda je pokazala političarima diljem svijeta koji su na vodećim pozicijama u svojim zemljama kako treba reagirati u trenucima krize i očaja. Odlučno, razborito uz osjećaj za situaciju, ali s refleksima tempiranim za osiguranje budućih odnosa i perspektive zajedništva.
To može samo onaj tko posjeduje državnički instinkt i dar.
Uzgred Jacinda nije kreativna samo u nevolji. Nedavno je njena vlada Novozelanđanjima ponudila "proračun blagostanja". To je ne samo originalni pristup proračunu već i ulaganje u budućnost politike i vlastite nacije. Nije proračun tek puko slaganje brojki. Dapače, kaže Jacinda, to je instrument kojim treba popravljati raspoloženje ljudi, olakšati njihove nevolje, jačati samopouzdanje. Sve to skupa kao nerazdvojni dio blagostanja.
Kakvo bravurozno shvaćanje potreba jednog društva. To je ono što nama najviše nedostaje. Mislim na Hrvatsku. Zato nam ljudi odlaze.
No, vratimo se Jacindi i Novom Zelandu.
Kako ono naš narod kaže: "Na muci se poznaju junaci ". Svijetu nedostaje ova vrsta "junaka" te je to razlog više za pohvalu Novozelandjanske premijerke. Ali ljudima poput Jacinde su najmanje potrebni hvalospjevi. Njoj treba podrška i poticaj. Ne samo Novozelandjana. Već svih nas.
U njenoj biografiji stoji da joj je bivša premijerka Novog Zelanda Helen Clark uzor u politici. Nju sam upoznao kao protukandidata u natjecanju za poziciju Generalnog Tajnika UN-a. Nije me uvjerila da bi baš ona bila najbolje rješenje za to mjesto.
S druge strane opet čini mi se da je učenica u mnogo čemu nadmašila svoju učiteljicu. Stoga bi po mom skromnom mišljenju Jacinda mogla biti prvo žensko na toj poziciji. Jednostavno jer ima sve predispozicije da vodi Svijetsku organizaciju.
Ovaj tekst je počeo konstatacijom da se od zločeste naravi čovjeka ne može pobjeći. No to nije poruka. Već opomena.
Poruka u ovom slučaju glasi: Ne treba bježati. Dapače, treba se uspraviti pred njim te sasjeći zlo u korijenu. Gdje god se pojavi i tko god to činio.
Slijedimo primjer Jacinde Ardern.
