"Festival zabavne glazbe Split ili Splitski festival jedan je od najpopularnijih festivala zabavne muzike u Hrvatskoj, koji se već preko 50 godina održava svakog ljeta u Splitu."
Eto, tako piše na Wikipediji. I sve stoji, istina je da je to festival koji se održava u Splitu, svakog ljeta, već preko 50 godina. Najistinitije od svega je ono o zabavnoj glazbi. S tim da, zapravo, najzabavniji dio počne tek nakon što festival završi. Dovoljno je skoknuti na društvene mreže i čitati reakcije korisnika. Zabava je, stvarno, zagarantirana. Od mnogobrojnih reakcija i komentara festivala, moji favoriti, koje prenosim u originalnom obliku, bili su recimo:
"Jel to Grdoviću bija prvi trizni nastup? Pa triba je dobit nagradu za debitanta."
Čista zajebancija
Pa komentar jedne gospođe, koja u svom kompjuteru zvanično ima tri milijuna dokumenata, od kojih jedno njih dva milijuna ima isti ili sličan naziv, zbog čega joj svaki pokušaj pronalaženja nekog određenog dokumenta postaje nemoguća misija:
"Još uvijek je lakše naći dokument u mom kompjutoru nego pjesmu na splickom festivalu koja ne sadrži riječ đardin."
A i ovaj me razgalio:
"Meni se čini da je netko našao staru Kotkinu zajebanciju o festivalu s pismama Šotobraco pa po guvnu, Jedan gavun za mladega mornara, Šalšon maća si mi veštu i drugim hitovima, pa misli da je to bilo ozbiljno."
E sad, u čemu je problem? To što su nastupi Kotke izazivali smijeh, jer su bili, da oprostite na izrazu, čista zajebancija, a ovo što se danas može čuti na Prokurativama nije zajebancija, a isto izaziva smijeh. Dobro, onima slabijih živaca i suze.
Što bi pomislio neupućeni slušatelj?
Nevjerojatno je da autori skladbi na Splitskom festivalu još uvijek nisu shvatili da razbacivanje splitskim arhaizmima djeluje pretenciozno, priglupo i potpuno nestvarno. Ma dajte, nemojte me zafrkavat, tko to više u Splitu i Dalmaciji govori čakavicom? Da ne pričamo o ključnim riječima tipa đardin, bila boja, ćaća, mater, sveta zemlja, bila barka, bila idra, bila stina, bila, pardon, zelena maslina, sol, uje, vonj, bevanda, srdela, Gospa... i da ne nabrajam više. Neupućeni slušatelj bi pomislio kako Splitom i Dalmacijom šetaju muškarci (svi odreda edipovci) u mornarskim majicama s crvenim maramama (?!) oko vrata, a sve žene levitiraju okolo u djevičanski bijelim haljinama iščekujući udaju. Ili, kako je to lijepo sažeo još jedan Facebook korisnik, a išlo je otprilike ovako:
"Dalmatinac je konzervativac koji se ponosi svetom zemljom i muškom čvrstoćom koju mu je usadio ćaća, dok on i izabranica srca njegovoga skupa u barci na jidra obučeni u bilu boju love ribe za gradele u đardinu."
Ako ne budeš dobar, vodit ću te na Splitski festival
Recimo, oni koji bi se htjeli kladiti u vezi s bilo kojom nagradom ili vizualnim efektom na festivalu, imali bi sigurnu zaradu. Možete se naprimjer kladiti da će pjesma u kojoj se spominje "bila boja", koliko god potrošeno i ofucano zvučala, dobiti jednu od nagrada za nešto, jer, bože moj, bila boja asocira na Torcidu, a tko je lud da se zamjeri Torcidi? Također, možete biti sigurni da će jedna od sofisticiranijih dilema žirija biti koje su boje bile Rozgine gaćice. Neka od nagrada sasvim sigurno uvijek ide i pjesmi u kojoj se traži oprost od svete zemlje Dalmacije, ili od ćaće ili matere. Dalmacija, ćaća i mater će im možda i oprostiti, za publiku nisam baš sigurna.
Navodno u Splitu posljednjih godina malu dicu plaše: "Ako ne budeš dobar, vodit ću te na Splitski festival."
U onome prije je bilo duše
E sad, netko bi rekao, ovdje se ipak radi o festivalu "lakih nota" i čemu preveliki zahtjevi? Može se također reći i to da onaj tko ne voli ovakvu vrstu glazbe, nema što komentirati i procjenjivati kvalitetu iste. Ali upravo suprotno, te je upravo to ono što razlikuje Splitski festival "sada" i "onda". Naime, "onda" je Splitski festival bio takav da je prijao čak i onima koji "ne slušaju takvu vrstu glazbe". Zbog čega? Zbog toga što, čak i ako čovjek nije obožavatelj festivalskih nota, može osjetiti kad je nešto "fake", tj. lažno, a kad izlazi iz nečije duše. I to je to. Sasvim jednostavno, u onome prije bilo je – duše. Čovjek ne mora i ne može uvijek točno definirati što je točno to što mu u nekoj pjesmi izazove emocije ili trnce. Što je to što će čak i najravnodušnijeg čovjeka po pitanju festivalskih uradaka natjerati da ipak zastane i oslušne i prizna – nije moj "đir", ali je dobro.
Nekad davno bila sam uvjerena da je najveći dokaz kvalitete pjesme koju slušam ono kad se naježim od glave do pete. Međutim, Splitski festival posljednjih godina mi je dokazao da se možeš naježiti i iz skroz drugačijih razloga. Svake godine s nekom nadom odslušam sve pjesme čekajući čudo i svake godine repertoar festivala me zavije u crno.
Pardon, navijači. Htjela sam reći u bijelo.
