Dubrovački ekonomist Bajro Sarić napisao je osvrt o turizmu, ekonomiji i koronakrizi. Pod naslovom "Turizam, nema što?" Sarić se dotaknuo tako teme koja zanima ne samo turističko-monolitan Dubrovnik, već i cijeli svijet. Sarić inače redovito objavljuje na svom blogu Bajrosaric52.com, a blog možete posjetiti OVDJE, prenosi Dubrovački dnevnik.
Sarićev osvrt prenosimo u cijelosti.
Kad se nešto uporno, tvrdoglavo i dugo tvrdi kao istinito, takve sam bar naravi i spoznaje, držim to podložnim sumnjivim i propitkujućim, pa i dogmatskim. Uostalom, to činim i sebi samom i u odnosu na vlastite stavove i poglede i to stalno. Tako se godinama upozorava od znanstvene zajednice pa do, nazovimo ih tako, iako ni taj izraz ne volim, običnih ili malih ljudi kad je riječ ovaj put o turizmu. Turizam ima, izvan svake sumnje /pre/golem udjel u hrvatskom BDP od cca 20%, a u dubrovačkom čak i preko 70%, te da zbog toga gospodarsku, pa i socijalnu strukturu treba uravnotežiti i učiniti je dugoročno, pa i trajno održivom, dakle smanjiti doprinos turizma /uglavnom inozemnog/ BDP-u na recimo nekih 10% ili manje.
Eto, nije se dogodila ni neka neprijateljska bomba, teroristički čin, nije ni rat u okruženju, ni strašan potres i sl. koji bi poremetio brzorastući turizam posljednjih godina. Rijetko se spominjala pandemija u tom scenariju, ali se dogodila još i gora korona i zaustavila skoro cjelokupnu svjetsku ekonomiju, tako i hrvatsku, pri čemu je turizam najviše stradao i slijedi mu mukotrpni, dugoročni i neizvjesni oporavak. I naravno, veliki upitnik što se tiče njegove daljnje smislenosti i sudbine u hrvatskim, posebice u širim dubrovačkim okvirima. Skoro svi, nakon ove uistinu velike nesreće s ne samo s dugoročnim ekonomskim, nego i socijalnim i psihološkim posljedicama, došli su na svoje i jednodušno potvrđuju njihovu staru tezu o neodrživosti turizma zbog njegove ćudljive prirode i goleme ovisnosti o čimbenicima na koje se ne može utjecati vlastitim snagama i umom. I naravno, što je posebice začuđujuće od znanstvene zajednice, ta ista ne nudi nikakva suvisla rješenja niti alternativu dosad sveprisutnom turizmu u ekonomiji, njegovom značenju u životnom standardu, pa i mentalnom sklopu ljudi, osobito u turistički intenzivnim područjima, ali posredno i drugima.
Pojam turizma
Najprije, potrebno je razjasniti pojam turizma, barem u mojem poimanju. Turizam nije neka zasebna djelatnost, niti se kao takva vodi u hrvatskoj nomenklaturi gospodarskih djelatnosti. I to s razlogom. Turizam i turiste /uključujući i izletnike/ moramo shvatiti i prihvatiti kao prodajno tržište ili prodajni potencijal za niz proizvodnih i uslužnih djelatnosti u kojima se ostvaruju i to uglavnom na "inozemnom" tržištu, izravno ili posredno, veće ili manje prihode i onda njihovu raspodjelu za zaposlene, a time i osobnu potrošnje i proračune na svim razinama, a dalje posredno i sve društvene djelatnosti. Neću sada još pisati i o turističkom multiplikatoru i njegovom značenju, jer bi otišli predaleko. Što to znači, razvidno je, kao i u svemu drugome, kad u ovome slučaju turizma nema zbog pandemije i njezinih globalnih posljedica ne samo zdravstvenih, nego još i više ekonomskih, skoro u svim ljudskim djelatnostima. Jednostavno prihoda nema ili su minimalni, na svim razinama od države do njezinih stanovnika i svatko to osjeća na svojoj koži i u glavi, ovako ili onako. Koliko i dokad, zbog velike, rekao bih čak i enormne međuovisnosti globalne ekonomije, nitko ne može biti pametan, čak ni prorok.
Kako se riješiti ovisnosti o turizmu?
Sve je to onome koji hoće ili se potrudi jasno. A naravno, ima i onih, u krajnjem egzistencijalno neovisnih o turizmu i nesklonim strancima, kojima to ništa ne smeta, što je sa stajališta ljudske prirode i egoističnosti nezbježno, iako je takvih u ukupnom, barem širem dubrovačkom, a dobrim dijelom i hrvatskom stanovništvu relativno malo, međutim glasni su. Istini za volju, postoje dva rješenja za otklon goleme ovisnosti o turizmu. Prvo je ubrzani razvoj i izvozna konkurentnost poljoprivrede, industrije, međunarodne trgovine, intelektualnih usluga i sl. i po tom temelju povećanje njihovog udjela u BDP-u i prihodima stanovništva i na takav način smanjenje udjela turizma u BDP-u. Upravo zbog nekonkurentnosti i deindustrijalizacije u protekla tri desetljeća tih djelatnosti, iznadprosječan je doprinos turizma u BDP-u i ukupnoj ekonomskoj aktivnosti, a ne turizam sam po sebi.
Za to nije kriv turizam kao takav, nego sve dosadašnje, u temelju pogrešne makroekonomske politike koje su zanemarivale ostale resursne prednosti. To je neka druga i duga priča. Na drugi način, golema ovisnost o turizmu može se dokinuti, skoro i radikalnim smanjenjem turističke ponude, znači recimo hotela, restorana, izletišta, prijevoznih sredstava, i svega onoga što i skoro sve prihode ostvaruje od turista ili izletnika. I uzgred, što je najtragičnije, taj pristup dovodi do smanjenja broja zaposlenih u turističkim sadržajima neposredno ili posredno, jer u usporedbi s drugim djelatnostima, turizam je radno najintenzivnija djelatnost, sa svim svojim pozitivnim učincima na životni standard stanovništva, pa i osobnu potrošnju kao najvažniju sastavnicu BDP-a i njegovu veličinu.
Ako su komparativne prednosti, naravno međunarodne, neke zemlje ili područja temeljne odrednice njezine ekonomske strategije i politike, ako je tržište, točnije potražnja i profit motivacija svih vrsta poduzetništva, mi ovdje za dokaz te razumne i neoborive tvrdnje nemamo skoro ništa drugo nego turizam. Svakodnevno čujem i čitam priče vinara, školjkara, ribara, stočara, ratara, trgovaca, naravno i onih iz prehrambene industrije, pa i iz prometa, građevinarstva, komunalnih djelatnosti, kulture, športa i ostalih korisnika proračuna na svim razinama kako su bez turizma financijski nemoćni, što je nažalost posve razvidno u ovo doba koronavirus katastrofe. A zacijelo još i podosta godina poslije nje, vjerujem ipak u sve podnošljivijem obliku, postavlja se pitanje koja su djelatnosti alternativa ili supstitut turizmu u njegovim aktualnim razmjerima? Svakako da je potrebna i reindustrijalizacija, izvozno konkurentni proizvodi i usluge visoke intelektualne vrijednosti i sl. i to treba poticati, ali sve to je premalo za nadomjestak turizma i njegove ekonomske snage u širim razmjernima. Unatoč vanjskim, nekomercijalnim rizicima s kojim se suočava poput sadašnje virusne pandemije ili sutra nečega drugoga.
Povratak selu i obiteljskim gospodarstvima
A ti rizici, u globalnom, umreženom i međusobno ovisnom svijetu, svojstveni su skoro u svim ekonomskim djelatnostima. Naravno, moguć je, dijelom svakako i potreban, povratak selu i samodostatnim obiteljskim gospodarstvima, što čak može biti u nemirnom i neizvjesnom svijetu jedino rješenje za najveći dio stanovništva, ali ne bi htio zloguki prorok takvog crnog scenarija. Zemlja s visokim udjelom poljoprivrednog stanovništva ekonomski je nerazvijena zemlja, to je bar odavno poznato. Dakle, zagovaram turizam i poslije turizma. Vjerojatno u nekim drugačijim, turistima zanimljivijim i konkurentnijim oblicima. Volio bih na ovu izvanredno značajnu i za Dubrovnik, ako ne i Hrvatsku u cjelini značajnu temu o važnosti, prednosti, održivosti i budućnosti turizma čuti i druga, osobito znanstvena i praktično primjenljiva mišljenja i radove.
Ne samo, ono što godinama već čujemo i što se svodi se na više-manje stereotipan opis postojećeg stanja, njegove kritike i besplodne rasprave, a da se pri tome ne nude nikakva održiva i u širokom koncenzusu prihvatljive i primjenjive ideje i rješenja, uvijek s razumnim stupnjem uključive neizvjesnosti i rizika. Nažalost, to nije slučaj samo s turizmom, nego što je još ozbiljnije i s politikom, od one opće pa do makroekonomske. Uostalom, razvidno je to i u ovim predizbornim vremenima. To će biti i posebna tema, s već nekoliko puta u mojim komentarima navedenom činjenicom da je Hrvatskoj ona najvažnija, politička klasa, uglavnom nedorasla suvremenim izazovima, opterećena osobnim koristima umotanim u populističku retoriku, ideološke sukobe i povijesne teme i dileme, što donosi ili odnosi glasove. Ekonomski programi s konkretnim aktivnostima i potezima biračima u odnosu na svjetonazorske stavove ili uvjerenja političarima nisu zanimljive i oni se tu prirodno ponašaju, a negativne posljedice na ukupan razvoj zemlje ili područja takvog pristupa posebice su razvidne. I to je posebna tema, ali i o njoj drugom zgobom.
