Godine 2000. taj je udio iznosio samo 65 posto. Poslodavci tvrde da su prisiljeni zapošljavati radnike na određeno jer su im stalno zaposleni preskupi i prezaštićeni od otkaza zbog visokih otpremnina i kompliciranog postupka otkazivanja, piše Vjesnik.
A sindikati već godinama ne uspijevaju poboljšati uvjete honoraraca na tržištu rada. Postigli su tek da ne mogu neograničeno, nego samo tri godine raditi na istome mjestu kod istoga poslodavca.
Sada sindikati u Gospodarsko-socijalnom vijeću uvjetuju da se rad na određeno vrijeme ograniči na jednu ili najviše dvije godine, te da se radniku u tom razdoblju mogu ponuditi samo dva ugovora o radu na određeno. No i to će se vjerojatno, ukoliko se uopće dogodi, lako dati premostiti samo promjenom imena radnoga mjesta.
Hrvatska bar po nečem iznad europskog prosjeka
S 14,7 posto udjela radnika s ugovorom na određeno u ukupnom broju zaposlenih, Hrvatska se svrstala iznad prosjeka Europske unije, gdje je 13,5 posto radnika zaposleno na određeno, piše Vjesnik. U Velikoj Britaniji ih je 5,8 posto, a u Irskoj samo 3,4 posto. Najveći je udio u Španjolskoj, gdje više od 30 posto zaposlenih na određeno, Portugalu (20,6) i u Poljskoj (27,3 posto).
Rad na određeno u Hrvatskoj obično znači neplaćene prekovremene sate, stalnu tjeskobu zbog produljenja ugovora, nemogućnost dizanja kredita, sindikalnog organiziranja, a za žene u slučaju trudnoće takav ugovor uglavnom znači gubitak posla.
Vezani članci:
arti-201002240471006 arti-201006040603006 arti-201011190115006 arti-201007010417006 arti-201012150461006
