Mnogi ljudi nesebično zovu ovih dana i pitaju kako pomoći. Iako godinama živim u Zagrebu, Petrinji se uvijek vraćam, ondje je moja obitelj. Srcem i dušom sam uz moju Petrinju, mislima uz obitelji poginulih i stradalih i ovo pišem radi svih Petrinjaca, koji usprkos stradanju žele ondje ostati živjeti. Druge opcije, vjerujte mi, za njih nema.
Za brata, koji danima pomaže unesrećenima, za mamu, sestru, nećake, sestrične, bratiće, za sve koji su ostali bez doma, bez prostora, u kojima su godinama radili i stvarali, za Jelenu, Slavena i njihove djevojčice Tenu i Bugu, čijeg stana više nema, ali ima kredita, za našeg Ciceka policajca, dobrog duha Petrinje i njegove cure i mnoge druge - ovaj grad je jedino mjesto gdje žele živjeti.
Činjenica je da su Petrinja i Banovina, koje su svega pedesetak kilometara od Zagreba, još od rata zanemarene, mnogi su zbog nemogućnosti pronalaska posla odselili, autocesta od Lekenika do Siska nikako da se dovrši, no o tome sada ne vrijedi pisati, za prozivke trenutačno nije vrijeme, jer sada treba pomoći.
Sada, više nego ikada, potrebno je zajedništvo, kojem i svjedočimo, a stranačka prepucavanja treba ostaviti po strani.
Svaka je kuna dobrodošla
Hvala volonterima, vatrogascima, navijačima, vojsci, policiji, alpinistima, HGSS-u, Crvenom križu, Caritasu, statičarima, dobrim ljudima, svima koji danima neumorno i nesebično pomažu, čiste, penju se na krovove, kuhaju, dostavljaju hranu, bodre i hrabre iscrpljene ljude. Hvala mojim kolegama novinarima i reporterima na lavovskom poslu koji odrađuju. Ljudi iz domovine i dijaspore pokazali su veliko srce.
Mnoge kuće su srušene i gradit će se iz temelja.
Ali i mnoge od njih su, iako stoje, pretrpjele oštećenja. Iako je teško prihvaćaju, ljudima je potrebna hitna novčana pomoć, jer su financijski iscrpljeni, mnogi su još pod kreditima, u kuće su ulagali još od Domovinskog rata i više nemaju odakle.
Srušili su se dimnjaci, popucali zidovi, instalacije, namještaj se složio kao kula od karata. I svaka im je kuna dobro došla.
Jer ako se oni vrate, moći će i raditi, a u svoje kuće će moći primiti druge obitelji, koje su od njih teže stradale. Jedino tako život se može čim prije vratiti u grad, čiji stanovnici ni nakon rata, progonstva i ovog razornog potresa nisu obeshrabreni. Jer to su vam Petrinjci. U njihov optimizam uopće ne sumnjam i sad je vrijeme da ih dižemo kad pokleknu, da podbočimo svoja leđa kad klonu, da im obrišemo suze i pružimo ruku da krenu naprijed. Samo naprijed. Za djecu koja tu žive, za one nerođene koji će tek slušati priče o Petrinji, za mog nerođenog sina, malog Livnjaka i malog Petrinjca, kojeg ću jednom odvesti u ponosni grad njegove majke i za sve one koji su je gradili 1995. a sada je opet gledaju srušenu.
Oni će vam to znati vratiti. I sada kada su ostali bez svega, sigurna sam da su vam u svom dvorištu ponudili barem kavu i rakiju, a njihovo gostoprimstvo nikako se ne odbija.
Kupite med, ulje, podržite OPG-ovce
Podrška se može dati i tako da se kupi med, bučino ulje i drugi proizvodi malih proizvođača s Banovine. Otići ćemo i kod Vlatke, Lidije, Saše i Đuke na frizuru, kod Tišinića u Taborište na prefine pite i teletinu ispod peke, kod Dorbole na pizzu i kavu i kod Davora u Luciju, čija će zgrada kada se ponovno digne biti još bolja i ljepša.
Splet ovih tragičnih i nesretnih događaja može biti veliki poticaj za obnovu i nadoknadu svih propusta i zaobilaženja ovog kraja od Domovinskog rata. Vjerujem i u poduzetnike, koji neće biti obeshrabreni potresom, već će ulagati u ovaj kraj i dati priliku ljudima da se zaposle. Jer konačno se mora shvatiti da života i posla mora biti i izvan Zagreba. To je prava demografska obnova.
Vjerujem i da država neće zakazati. Ona je sada na potezu.
Sigurna sam da će medijski reflektori koji prate događanja na Banovini nakon potresa sjati dovoljno dugo da se ova ponosna i vrijedna županija osovi na svoje noge.
