Nacionalizmi i nacionalisti su posvuda. Ljudi su sve netolerantniji i agresivniji. Povjerenje u demokraciju, institucije pravne države i posebno političare na vrlo je niskoj razini. Krše se ljudska i radnička prava, mediji lažnim vijestima šire mržnju i potiču na sukobe. Nezaposlenost i pad životnog standarda, uslijed čestih ekonomskih kriza, poput Damoklovog mača vise nad glavama milijuna ljudi. Rješenja se traže u populističkim obećanjima, a spasitelji u populistima s diktatorskim sklonostima. Tako je izgledala Europa 1930-ih.
A onda je, početkom rujna prije točno osamdeset godina ova ružna slika počela dobivati još ružniji epilog. Iako se kao službeni početak uzima 1. rujna 1939., rat se u svjetsku katastrofu počeo pretvarati dva dana kasnije, baš na današnji dan, a nakon što su Nijemci odbili britanski i francuski ultimatum da se povuku iz Poljske. Tada je pokrenut domino-efekt savezničkih odnosa, koji su jednu za drugom, prvo europske, a onda i svjetske države uvukli u najveći i najsmrtonosniji oružani sukob u povijesti čovječanstva. Posljedice su bile stravične. Deseci milijuna ljudskih, najviše civilnih, žrtava, milijuni raseljenih osoba, ogromna materijalna šteta, svjetsko gospodarstvo na koljenima.
Pouke iz rata
Pa ipak, za razliku od Prvog, iz Drugog svjetskog rata izvučene su određene pouke. Umjesto nametanja kolektivne krivice, te moralnog, političkog i ekonomskog ponižavanja onih naroda koje se smatralo najodgovornijima za ratnu katastrofu, europske države, potpomognute SAD-om, pružile su jedna drugoj ruku suradnje, i nekoliko godina nakon završetka rata od Europe počele stvarati prostor mira, stabilnosti i prosperiteta. Naravno, hladnoratovske suprotnosti i nepovjerenje između dviju supersila i njihovih saveznika utjecali su na sudbinu cijelog svijeta, pa tako i Starog kontinenta. Ali, unatoč svim problemima, novi rat između europskih država, koji bi poprimio svjetske razmjere, s vremenom je postao nezamisliv.
A gdje smo danas, točno 80 godina nakon početka Drugog svjetskog rata? Ili, jesu li usporedbe Europe danas s onom iz 1930-ih pretjerane ili realne? Osvrt na probleme s početka ovog teksta sugerira u najmanju ruku oprez i ozbiljan pristup njihovu rješavanju. Jer, nacionalizmi i nacionalisti su ponovno posvuda, često na vrlo važnim društvenim pozicijama. Jedni prema drugima ljudi su ponovo sve agresivniji i netolerantniji.
Političarima malo tko vjeruje, a demokracija kao da gubi bitku s raznim totalitarnim oblicima političkog djelovanja. Lažnim vijestima biraju se predsjednici, donose važne političke odluke, grade stavovi o temama iz područja medicine, povijesti ili međuljudskih odnosa. Sudbine milijuna radnika ne ovise o njihovim profesionalnim kvalitetama, nego o surovoj prirodi kapitalističkih odnosa. Jeftina i najčešće neostvariva obećanja samoproglašenih političkih mesija ponovno predstavljaju jedan od glavnih izvora nestabilnosti.
Razmislimo o vrijednostima i idealima
Iako sve navedeno još uvijek ne znači da je jedini mogući scenarij koji nas očekuje upravo onaj s kraja 1930-ih, vrijeme je da, napokon, u povijesti prepoznamo učiteljicu života. I što je još važnije, da se mi, ljudi, napokon počnemo ponašati kao pažljivi učenici. Da na temelju primjera iz prošlosti osvijestimo koliko malo treba da nesporazum preraste u mržnju, (pre)naglašavanje razlika u getoizaciju, i, naposljetku, verbalna u fizičku agresiju.
Zato je danas, na obljetnicu početka Drugog svjetskog rata, odličan trenutak da razmislimo o vrijednostima koje moramo čuvati i idealima za koje se vrijedi boriti. Jer, naši su preci uspjeli pobijediti one koji su otvarali logore, ljude ubijali zbog etničke, rasne i vjerske pripadnosti, posezali za tuđim teritorijem, i išli ginuti za populiste koje su nazivali duceom, führerom i poglavnikom.
Ali nema spora da onih, koji su spremni za dom, etnički i vjerski čist, ograđen zidovima i bodljikavim žicama, u kojem se pripadnike nepoželjnih naroda proganja i prebija, i u kojem se na različito mišljenje odgovara prijetnjama smrću, i danas ima, i to posvuda. I čini mi se mnogo više nego što sami sebi želimo priznati.
A mi se možemo praviti da ih nema, da se ti i takvi događaju negdje drugdje i nekom drugom, da su njihova (ne)djela samo, zlonamjerno preuveličani, incidenti. Ali, povijest nas uči da okretanjem glave ili zatvaranjem očiju oni neće prestati ni nestati.
Baš naprotiv.
