Današnji dan, 22.12., u socijalističkoj se Jugoslaviji obilježavao kao Dan armije. Ovo „armija“ odnosilo se naravno na Jugoslavensku narodnu armiju (JNA). Tog datuma 1941. u malom bosanskohercegovačkom mjestu Rudu utemeljena je prva brigada antifašističkog i narodnooslobodilačkog partizanskog pokreta. Zapravo, i nije baš tako bilo. Brigada, koja je dobila oznaku „proleterska“, osnovana je dan ranije (21.12.) ne slučajno na rođendan velikog vođe svih partizana i proletera Josifa Visarionoviča Staljina.
Međutim, pošto je nekoliko godina nakon rata u Jugoslaviji veliki vođa proglašen velikim manipulatorom i nepoželjnom osobom odlučeno je da se praznik pomakne za jedan dan kada je spomenuta brigada izvršila prvo borbeno djelovanje. Zanimljivo, u Rudu danas ne postoji ulica prve proleterske brigade, ali zato postoji „Đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića“, zapovjednika četničkih jedinica protiv kojih se prva proleterska tijekom cijelog rata žestoko borila. Odlična potvrda one zanimljive teze da je na ovim prostorima od budućnosti jedino neizvjesnija prošlost.
Trideset godina nakon raspada Jugoslavije i dvadeset pet od kraja rata ako u Hrvatskoj postoji jedan pojam koji kod velike većine građana nedvosmisleno izaziva negativne emocije onda je to upravo JNA. Ima Srba koji su odbacili Hrvatsku kao svoju državu, ali i Srba koji su (oduvijek) lojalni hrvatski građani, pa čak i ministri u hrvatskoj vladi.
Predsjednik Srbije koji je 1990-ih huškao na rat protiv Hrvata i zagovarao zauzimanje hrvatskog teritorija danas se u Hrvatskoj dočekuje s državničkim počastima. Pa i sa Srbijom, državom koja je posebnom deklaracijom Sabora proglašena agresorom na Hrvatsku, u međuvremenu su uspostavljeni manje-više normalni ekonomski, politički, kulturni i ostali odnosi. Samo je JNA ostala srbočetnička, jugokomunistička, velikosrpska, okupatorska i zločinačka.
JNA u službi Slobodana Miloševića
Bez ikakve sumnje JNA zaslužuje svaku osudu zbog pružanja pomoći jednoj (srpskoj) strani u ratu, zbog zločina koje su njezini pripadnici počinili ili nisu spriječili da se počine prema civilnom stanovništvu i zarobljenim vojnicima, te zbog sudjelovanja u bjesomučnom razaranju hrvatskih gradova. Njezini zapovjednici s početka 1990-ih zaslužuju osudu zato što su armiju koja je stvarana da bude u službi naroda pretvorili u sredstvo ostvarivanja nerealnih političkih ambicija jednog čovjeka – Slobodana Miloševića. Uostalom, zbog odgovornosti za spomenute radnje brojni oficiri JNA su na različitim sudovima i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Nažalost, ne i svi, pogotovo ne oni koji su činili sam vrh zapovjednog lanca.
I dok odnos prema ulozi JNA u posljednjem ratu nije sporan oko načina na koji bi se trebalo odnositi prema njezinom ukupnom nasljeđu lome se uglavnom ideološka i (dnevno) politička, a ponajmanje historiografska koplja. Prevladavajući stav u društvu je taj da sve što je ikada imalo ikakve veze s jugoslavenskom armijom ne može imati pozitivan predznak. Razlog? 1990-e! Događaji iz 1990-ih dali su joj antihrvatski pečat, čak i retroaktivno. Tako je i partizanski antifašistički pokret iz Drugog svjetskog rata, iz kojeg će nastati JNA, prestao biti nešto čime bi se svaki Hrvat i građanin Hrvatske trebao ponositi, a kao primjer hrabrosti i patriotizma pokušalo se nametnuti ustaše iako se radi o notornim saveznicima nacista, fašista i četnika.
Takav tendenciozan i selektivan pristup sagledavanju prošlosti je neispravan i štetan, te ukazuje na brojne nedosljednosti kod onih koji ga promoviraju. Npr. kada s jedne strane ne vide vezu između onih koji 1991. svoje postrojbe nazivaju po ustaškim zapovjednicima, koji se pozdravljaju ustaškim pozdravom i koji obilježavaju dan osnivanja NDH, i onih koji su to isto radili 1941, a kada s druge strane vide direktnu vezu između onih koji su u Domovinskom ratu pod zvijezdom petokrakom rušili Vukovar i Dubrovnik, i onih koji su u Drugom svjetskom ratu pod zvijezdom petokrakom ginuli oslobađajući hrvatske gradove od fašista.
Pristup po kojem je zbog djelovanja 1990-ih JNA isključivo zločinačka i antihrvatska dovodi one koji ga zagovaraju u još jedan problem. Naime, za razliku od svih fizički sposobnih mladića starijih od 18 godina koji su morali ići na služenje vojnog roka čitav niz Hrvata je to desetljećima činio dobrovoljno. Npr., JNA su gradili i u njoj postigli zavidne karijere armijski generali Franjo Tuđman, Janko Bobetko, Davor Domazet – Lošo, Martin Špegelj, Petar Stipetić ili Anton Tus, a svoj doprinos izgradnji jugoslavenske armije dali su i brojni niže rangirani oficiri i podoficiri poput Damira Krstičevića ili Vlahe Orepića. I što sad?
Kakav bismo odnos trebali imati prema oficirima vojske koju nazivamo zločinačkom? Posebno ako se zna da su se za karijeru u zločinačkoj jugoslavenskoj armiji s ciljem obrane zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima odlučili iako su znali za masovne zločine iz ljeta 1945., poslijeratne montirane procese Alojziju Stepincu i ostalim političkim protivnicima, ili zlostavljanja neistomišljenika na Golom otoku. Još konkretnije, ako je kao što danas neki govore crvena zvijezda sama po sebi simbol zločina je li onda netko tko dvadeset godina dobrovoljno nosi kapu s takvom zvijezdom, poput npr. Franje Tuđmana, barem sudionik u zločinu?
Tendenciozno suočavanje s prošlošću
Koliko je problematično i štetno s prošlošću se suočavati na tendenciozan i selektivan način, posebno s naknadnom pameću, svjedoči čitav niz događaja iz suvremene hrvatske povijesti iz kojih samo netko jako zlonamjeran može iščitati zločinački karakter JNA. O partizanskom pokretu i Jugoslavenskoj armiji kao važnim sastavnicama antifašističke koalicije tijekom Drugog svjetskog rata, te njihovom značaju za hrvatsku povijest i budućnost, toliko sam puta pisao da ću se ovaj put ograničiti na samo nekoliko poslijeratnih primjera.
Npr. je li zločinačka bila pomoć koju pripadnici JNA pružaju Zagrebu nakon katastrofalne poplave 1964. ili Đakovštini nakon razornog potresa iste godine, je li zločinački čin bila izgradnja vojne bolnice u zagrebačkoj Dubravi kao najmodernije zdravstvene ustanove u Hrvatskoj ili osnivanje znanstveno istraživačkih institucija poput Brodarskog instituta u Zagrebu, te Hidrografskog instituta i Instituta za pomorsku medicinu u Splitu? A spomenuo sam doista tek nekoliko primjera od kojih su građani Hrvatske imali i još uvijek imaju koristi.
Nemam nikakav subjektivan odnos prema JNA. Nitko iz moje obitelji nije radio za vojsku niti se ja mogu pohvaliti zanimljivim vojničkim pričama i prijateljstvima. U ljeto 1991. nakon što sam završio srednju školu dobrovoljno sam obukao uniformu jedne vojske koja se tek stvarala, i koja je s ovom prvom već bila u ratu. Drugim riječima, motiv za pisanje ovog teksta nije nikakva (jugo)nostalgija već samo još jedan poticaj da prošlost počnemo gledati kroz spektar različitih boja i nijansi, a ne isključivo kroz crno-bijele naočale. Čak i onda kada su u pitanju osjetljive i kontroverzne teme. Ustvari, tada pogotovo.
Jer, ako prema nečemu što se već dogodilo i o čemu imamo dostupna različita saznanja ne možemo biti objektivni i racionalni zašto bismo to mogli prema izazovima koji su tek pred nama.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.