Elektro pop senzacija Lollobrigida, sjajni Barbari i The Hendikeps nastupit će u zagrebačkojTvornicikulture u subotu, 14. veljače, i osigurati nezaboravno Valentinovo. Povodom tog koncerta, s Idom Prester Peševski razmijenili smo nekoliko pitanja, a što nam je ova simpatična i šarena pokretačka snaga ovog benda imala za reći možete pročitati u nastavku teksta...
Znali su te nazivati lidericom jednog od najkontroverznijih elektro pop bendova na Balkanu... To je bilo prije, više je tema bilo tabu, no kakvo je danas stanje? Ima li tema koje više mogu izazvati kontroverzu? Ili to uopće nije u fokusu benda više?
Ma nikad nije ni bilo u fokusu benda. Danas kad se pjevačice doslovce seksaju pred kamerama u svakom spotu, puše travu na svim javnim mjestima, ispaljuju petarde iz grudnjaka... Ja ne znam što ima kod nas kontroverzno. Ja radim pjesme o stvarima koje me inspiriraju, koje volim, kojih se bojim, koje mi ostavljaju neki utisak. A koji put to nisu teme koje su estradno uobičajene, estrada nam je često prilično anemična, kao da nema doticaja sa stvarnim svijetom. Moje pjesme prate život, nema neke aktivističke strategije. Kad se zaljubim, eto pjesme o tom, kad se odljubim isto. Kad me privuče dečko koji ispadne gej - eto i to u pjesmi. Sve su stvarne osobe i događaji, opisani s puno detalja.
Sjećaš li se svog prvog glazbenog nastupa? Gdje se dogodio i kako je završio? Možeš li prevrtjeti film i sjetit se tog osjećaja, evenutalne treme i bojazni koje su možebitno tada osjetila?
Prvi nastup bio je na rođendanu kod mog prijatelja Tomija, u stanu kod Kaptol centra. To je bilo 2002. godine mislim... On me nagovorio da mu nastup poklonim za rođendan, inače nikad ne bi javno izvela te svoje pjesmuljke. Tad sam prvi put nagovorila prijateljicu Nataliju da obuče tigrasti kostimić i pjeva sa mnom na ozvučenju iz kućne radinosti. Electro matrica koju sam nakucala u Fruity Loops programu i dva mikrofona ubačena u liniju. Bile su prave karaoke, ali je bilo jako zabavno, ljudi su zinuli 'šta je ovo'. Malo nas je bilo sram, ali smo uživale u tom showu i reakciji Tomijevih iznenađenih prijatelja. Ta bizarna koncepcija nastupa se pročula i počeli su nas zvati po klubovima. Priča je rasla, javljali su se novi muzičari koji su htjeli nešto raditi s nama.. I eto nas.
Kao suprotnost tom filingu... Pogađam da vam je EXIT pružio mogućnost da nastupate pred najviše ljudi ikad u svojoj karijeri, ispravi me ako griješim... S obzirom na to iskustvo, je li ti u pamćenju ostala neka anegdota iz bekstejdža s nekim od stranih muzičara ‘celebrityja'?
Pa Exit nas je stvorio. Pozvao na prvi veći nastup još 2005. godine. A najveći nastup bio je na Exitu pred koju godinu, pred 40.000 ljudi. To je stvarno scary. Nastupali smo s Missy Elliot, Klaxonsima i Royksopp. Missy je dosla s cijelim šinterajem, mislim da je bilo desetak malih psića koji trče po backstageu... Valjda se tako osjeća k'o doma. Klaxonsi su bili ful simpa, odmah su došli upoznati se s nama i popiti cugu. Kako smo Petra i ja bile obučene u grudnjake i lateks suknje, mislili su da smo hostese. Usred spike ulijeće stage manager po nas i zove nas da krenemo. Pitaju oni gdje ćemo, mi kažemo 'evo na stage da odradimo koncert i tu smo nazad'. Šokirali su se :)
Kako je živjeti 'on the road'? Nije da vas sad nema po ne znam koliko mjeseci doma, ali postaje li s godinama napornije? Sad je u cijelu tvoju priču ušao i jedan mališan koji, željela ti to ili ne, oduzima energiju…
To je sve užasno naporno. I putovanja, i dosadne tonske probe, i beskrajna čekanja do početka koncerta... 90 posto benda je neko vražje čekanje. Sam nastup proleti u sekundi. Ali ja to volim. Meni je to stvarno gušt, sjesti u auto ili kombi i krenuti na izlet. U sviranju s bendom ima puno mazohizma, kao i u svakoj drogi. To je ovisnost. Ili se nakačiš ili ne, ja sam se davno nakačila. Sva sreća pa imam supruga koji je u sličnom poslu i razumije taj lifestyle, prate me i on i Rokač gdje god mogu, velika je to prednost. Puno drugih bi me davno otkantalo i našlo normalnu ženu koja vikende provodi vježbajući nove recepte.
Tvoja pojava na nastupima - zbog čega se uvijek trudiš šokirati stajlingom? Mora li nužno frontmenica benda izražavati svoju modnu osvještenost?
Šokirati stajlingom? To je dosta promašena percepcija rekla bih. Mi stvarno nismo bend šoka, mi se samo volimo igrati. Šokantnije mi je kad domaće pjevačice nose doslovce samo tange i dva konca oko vrata, a prva 4 reda djeca do 12 godina, nego sto mi obucemo šljokičaste puf rukave. To je samo pitanje estetike, mi volimo smiješne, retro, neobične kostime. Ne nastupamo u trapericama, nije to naš stil, ali ni u porno outfitu.
Prije smo bile radikalnije i uzimale razne uloge - časne sestre, princeze, balerine, lujke.. Sad smo se puno smirile i stavile naglasak na muziku. I stvarno ne mislim da pjevačica samo zato što je žena mora biti modno osvještena. Evo ja sam sve manje i manje :)
Koliko ti je bitna promocija preko društvenih mreža? Voliš li imati 'one on one' kontakt sa svojim obožavateljima ili ti je sve to 'overwhelming', pošto se broj istih stalno povećava? Dogodi li ti se i danas da se možda iznerviraš oko negativnog komentara na tvoj račun ili si već naučila takve stvari ignorirati?
Užasno mi je bitno da imam direktan kontakt s... jao obožavatelji, to je baš nezgodna i netočna riječ. S ljudima koji me prate i sviđa im se što radim. I ja pratim druge ljude na taj način. Facebook i Twitter su prava revolucija, ne ovisiš o umjetnim celebritijima koje ti serviraju drugi mediji, već si sam stvoriš svoje. To je predivno, na Fejsu su iznimno popularni neki ljudi koji se inače uopće ne bave javnim poslom. Tek tamo smo otkrili koje su face i klikeri.
Ja se svojima uvijek javljam i pažljivo komuniciram. S jedne strane jer mi je kompliment što su me izabrali, ali i zato da sam u toku što misle, što im se sviđa, a što ne. Svi komentari su dobronamjerni, ne pamtim da je netko baš bio neugodan. Desilo se par puta, tad otkriješ magičnu tipku block i zavežeš priču.
Što je najljepše što ti je neki obožavatelj napravio, da taj događaj/poklon/gestu pamtiš dan danas?
Naš fan iz Beograda je napisao pjesmu za mene i Petru. To su toliko bizarni i duhoviti stihovi da smo svi bili oduševljeni danima. Prilično lascivno, ali puno duha.
U kojim trenucima dolazi do tvog kreativnog stvaranja, pisanja stihova? Spontano i bez pravila ili se možda povučeš u osamu, negdje na pola puta između Zagreba i Beograda (odmorište Spačva npr.:)) gdje te nitko ne dira i imaš mira samo pisati?
Ma ja pišem i smišljam uvijek. U busu, u autu, na probi, dok uspavljujem bebu, režem nokte.. Konstantno nešto kuham. Zato često djelujem odsutno. Nisam ja uopće uvijek ovakva kakva sam na telki, na intervjuima... Tad je fokus na poslu. Privatno znam biti jako povučena i tiha.
Jurite prema četvrtom albumu s novom postavom i novim, rokerskijem zvukom... Reci nam, kako je došlo do tih promjena? Također spontano ili si osjećala da se promjena jednostavno trebala dogoditi?
Nije to planirana promjena. Jednostavno se dogodilo s novim članovima. Oni su svi hard core punkeri, nema s njima labavo, nikakve tu mekane synth dionice ne prolaze. Samo tvrd zvuk. Ja sam se tome prilagodila, glupo je forsirati nekog u nešto što mu nije blisko. Samo sam pustila da me odvedu u neku drugačiju priču. Na koncertima smo glasniji nego ikad. Ja i Petra se moramo derat kao lude da nas se išta čuje. Nakon koncerta smo obje izderane k'o Vlado Kalember.
Iskreno, jesi li mislila na početku da ćeš i sada, više od deset godina kasnije i dalje imati isti entuzijazam i da ćete stići toliko daleko?
Ja u početku uopće nisam mislila da će iz te moje privatne zafrkancije nastati bend. Tada, pred 12, 13 godina to je bila žurka za ekipu, svirala sam na mini Casiju i oblačila se u mješavinu Courtney Love i Lepe Brene. Ali onda su se ljudi počeli javljati da bi tu nešto doprinijeli, neki su svirali, drugi su radili kostime, treći nas zvali na Exit... Sve se zakotrljalo i eto ti ga. Do grla si u problemu i samo te guta :) Od tad smo preživjeli nervne slomove, uspone i padove, zaljubljivanja, ženidbe, mijenjanje postava, kvarove kombija... Ali sve to dobije neki smisao kad te opali špica zbog neke jebeno odsvirane linije u studiju il koncerta gdje vidiš na kojem ekipa diše s tobom. Opaka ovisnost, kažem ti.
Poznata si kao osoba koja je otvorena, komunikativna i 'bez dlake na jeziku'... Imaš li ponekad filing da i kad nisi najbolje volje moraš glumiti dvorsku ludu jer su ljudi naviknuli da ih zabavljaš?
Zanimljivo pitanje. To je najteže u poslu. U totalnom si downu, a moraš bit profesionalan. Cmoljiš, cmoljiš, a čim se crvena lampica upali, odjednom kez od uha do uha, mi smo već svi izdresirani k'o mali robotići.
A privatno je lakše, mislim da mene ljudi izvlače iz kriza, okružena sam ljudima sa super energijom. Rijetko kad ostanem doma jer baš nisam ni za šta. Uglavnom se nakon lošeg dana i prisilim da se nađem s nekom dragom osobom. U sekundi me izvuče, nisam od onih koji uživaju u depresiji.
I koliko tvoje raspoloženje utječe na stvaranje? Za Frau Casio kažeš da je zločesta seka Lollobrigide, znači li to da si si u tom projektu dala malo oduška kojeg si zbog lepršavog stila u Lollobrigidi možda ne možeš 'priuštiti'?
Pa da, Lollobrigida zna biti zločkasta, ali vesela. Pogotovo sad kad je prilično gitaristička, trebao mi je i drugi ventil. Nešto mračnije i digitalnije. Zato sam napravila Frau, koja je prljavija i digitalna. Napravila sam pauzu zbog porodiljnog, ali sad joj se opet vraćam i strašno se veselim.
Sasvim slučajno sam semi poznavatelj jazz scene u Beogradu pa imam neki uvid u glazbenu atmosferu koja tamo struji. Imam dojam da su ljudi opušteniji, slobodniji, emotivniji, da je pojam umjetnika prihvaćeniji nego u Hrvatskoj, gdje se još uvijek borimo s odskakanjem od nekog normativa jer je biti drukčiji, opičeniji, još uvijek čudno... Koji je tvoj dojam?
Beograd puno ružičastije izgleda izvana nego iznutra. Ima veliku prednost što je duplo veći od Zagreba, pa je i tržište veće. U Zagrebu ti za isti koncert dođe 300 ljudi, u Beogradu 600, jednostavan zakon velikih brojeva. Međutim, ekonomska situacija je još gora nego ovdje. Kartu za koncert ne možeš naplatiti više od 3 eura ma da ne znam k'o svira. Država u kulturu ne ulaže apsolutno ništa, mnogi naši glumci i umjetnici se iz Beograda vraćaju pokisli jer institucija koje bi ih podržali nema. Ali mentalitet je nekako luđi, bolje skrivaju svoj jad. Radila sam puno i sa Slovencima i Srbima.. Svi imaju isti dojam o Hrvatima - da smo stalno zlovoljni i mrgudi. Ništa i nitko nam ne paše. Jednostavno, Beograđani su prema novim pojavama manji hejteri. Daju šansu. Mi smo skloni sve odmah popljuvati, prije kraja najavne špice.
Koliko misliš da je omogućavanje prostora kao BIGZ mladim muzičarima pridonjelo rastu scene u BG-u? Zatvorili su, odnosno preselili 'Čekaonicu', misliš li da izgon umjetnika u nekoj budućnosti prijeti i cijelom tom 'spomeniku arhitekture' zbog elegantnih hotelčića koji se grade odmah do?
Opa, vidim da si informirana. :) Sigurno da je netko stavio šapu na tu zgradu. Sad je pitanje koliko su javne službe odgovorne i nepotkupljive. Iz iskustva života na ovim prostorima znamo da ne možemo baš imati puno povjerenja, ovdje se sve kupuje. A javnost je toliko izmorena aferama da sve prolazi. Tako da bi se crni scenarij vrlo lako mogao dogoditi, spremni smo na sve.
Imaš li koji mladi bend za preporučiti? Čisto da im malo napraviš reklamu tj. dobru preporuku i za nas, željne 'novog glazbenog mesa’?
Na domaćoj sceni volim Jonathan, Punčke, ABOP, Lovely Quinces. Od srpske bi istaknula Repetitor, Mickey and the boys, Crve, Artan Lili, Ti i Stray Dogg.
Postoji li neka luda teorija zavjere što ste u zagrebačkoj Tvornici kulture baš na Valentinovo ili je koncert sasvim slučajno pao na taj datum?
Ne znam kako se to desilo. Valjda je Massimo u Domu sportova pa se oslobodio termin. Uglavnom, zvali su nas baš za taj datum. Kako smo mi svi romantici i emotivci, jedva smo dočekali napraviti feštu. Zaljubljeni, odljubljeni i priljubljeni - svi ste pozvani, bit će jako veselo.
