U skoro devet godina koliko je prošlo od prvog susreta najvećeg indie pjesnika Morrisseyja i zagrebačke publike promijenilo se stvarno puno toga. Naš glavni grad tih je godina još uvijek isuviše rijetko predstavljao poželjnu koncertnu destinaciju velikim imenima svjetske glazbe, a i malo tko je mogao pretpostaviti kako će INmusic, tada još mali dvodnevni festival na Šalati, prerasti u mjesto na kojem ćemo u budućnosti gledati Sonic Youth, Mobyja, Stoogese, Arctic Monkeyse ili The Black Keys.
Što se nekadašnjeg pjevača beskrajno utjecajnih Smithsa tiče, on je u međuvremenu snimio niz fantastičnih pjesama i dva osrednja albuma, nastavio borbu protiv vječnih neprijatelja kao što su "mesožderi" i kraljevska obitelj, ali i šokirao obožavatelje otkazivanjem nastupa i zdravstvenim problemima koji su kulminirali nedavnim, premda ne do kraja provjerenim, otkrićem kako boluje od raka.
Uoči svirke na Velesajmu, potvrdio je težak karakter napustivši pozornicu u Varšavi zbog dobacivanja nekoga iz publike, zbog čega je zaista bilo veliko pitanje kako će izgledati njegov drugi zagrebački koncert. Srećom, razloga za zabrinutost nije bilo - nakon polusatnog odavanja počasti svojim uzorima (Ramones, Sandy Show, New York Dolls...) u obliku starih snimaka prikazivanih na velikom platnu, pomiješanog s prizorima naslađivanja zbog smrti MargaretThatcher, Moz i njegov bend krenuli su moćnom verzijom klasika Smithsa "Queen Is Dead".
Morrissey
Pošto sam nedavno pogledao i amsterdamski nastup JohnnyjaMarra, imao sam idealnu priliku procijeniti kako ista skladba zvuči u izvedbi dvojice ključnih članova te legendarne manchesterske četvorke i zaključiti kako se Morrisseyjev prateći sastav ni u kom slučaju ne može mjeriti s onim bivšeg mu gitarista, ali zahvaljujući njegovom vokalu uvijek će biti mnogo bliža onom veličanstvenom otvaranju slavnog istoimenog albuma.
Svi koje je na Velesajam u petak dovela nostalgija nisu baš došli na svoje pošto su set-listom dominirale pjesme s aktualnog albuma "World Peace Is None Of Your Business" koje su, pogotovo tribute beat generaciji "Neal Cassidy Drops Dead", psihodelična "Istanbul" i popistična "Kiss Me A Lot", zvučale neusporedivo superiornije studijskim originalima. Reakcije okupljenih na nove stvari ugodno su me iznenadile te je čak i manje poznata "Scandinavia", objavljena kao bonus spomenute ploče, ispraćena gromoglasnim aplauzom.
Mozzer je ponovno objašnjavao kako je ubijanje životinja zločin pa su "Meat Is Murder" pratile brutalne scene "radnog dana u klaonici", pred nas bacio sve svoje srušene snove, samoću i izgubljene iluzije te nas natjerao da u glas pjevamo kako želimo umrijeti u zastrašujuće lijepoj "Asleep" koju je na bisu izveo praćen samo klavirom.
Morrissey
Jedan od vrhunaca čitavog koncerta svakako je bila "Everyday Is Like Sunday", prvi pravi hit samostalne mu karijere koji je te davne 1988. godine nagovijestio kako bi u budućnosti mogao dosegnuti, ako ne i nadmašiti, čak i pjesme koje je pisao s Marrom. To se na kraju nije dogodilo, no iza sebe je ipak ostavio impresivan opus te je, kao što je potvrdio i u prepunom Paviljonu 9 zagrebačkog Velesajma, uspio itekako dostojanstveno ostariti.
