Silueta grandioznog Pelješkog mosta, premda nije sasvim dovršena, već zapinje putnicima namjernicima koji idu prema, ili iz Dubrovnika. Iako su kineski radnici "pokupili svo vrhnje" u izgradnji, malo je poznato da mosta ne bi bilo bez - domaćih ronilaca.
U proljeće prošle godine se u dubinama Neretvanskog kanala dogodila nezgoda. Vrh pilota je zapeo i iskrivio se u kamenu 25 metara ispod morskog dna. Zbog toga se stup, koji se sada nalazi na pelješkoj strani, nije mogao betonirati. Tada su na scenu stupili ronioci Stijega, tvrtke specijalizirane za podvodne radove. Teškim su naporom izvukli komad čelika težak dvije tone i tako omogućili nastavak radova, piše Slobodna Dalmacija.
Nemogući uvjeti rada
Dok su Kinezi betonirali i dizali druge stupove, ronioci su puna četiri mjeseca kumulativnim minama, elektrodama i rezačima vadili iskrivljeni komad čelika. Da bi u tome uspjeli, morali su se spustiti u metar i pol široku i pedesetak metara dugačku cijev pilota i odrezati iskrivljeni komad. Tek nakon toga je moglo uslijediti betoniranje i gradnja nosive konstrukcije.
"Radilo se u nemogućim uvjetima. Ronioci su se spuštali u unutrašnjost uske cijevi pilota kako bi izvukli taj komad", prisjeća se Boran Martić, vlasnik tvrtke "Stijeg".
On je i sam nekoliko puta zaronio kako bi odradio posao. Ronilo se na specijalne plinske mješavine, koje smanjuju efekte dekompresijske bolesti. Ronioci su se spustili u cijev više od 200 puta, odnosno ondje su boravili oko 50 sati. Posao nije bio nimalo lagan, jer je vidljivost bila nikakva, a u cijevi je bilo mjesta samo za jednu osobu.
"Promjer cijevi u koju smo ulazili je 1,63 metra pa smo se morali spuštati kao padobranci sa skupljenim koljenima i laktovima da uopće možemo proći", svjedoči proslavljeni hrvatski rukometaš, Nikša Kaleb, koji se odlično snašao u ulozi ronioca. Opisao je kako je izgledala njihova smjena, odnosno zaron.
"Ronilo se na plinske mješavine. Spuštali smo se na pedeset metara dubine s mješavinom kisika, dušika i helija, a pri izronu na dvadeset jednom metru smo uzimali nove boce u kojima je samo dušik i povećana koncentracija kisika, kako bi nam dekompresija bila kraća", rekao je Kaleb i dodao da je zaron je trajao dvije i pol minute, izron 26 minuta, a sam rad u cijevi je bio sedamnaest minuta. I tako svaki drugi dan.
Novo iskustvo
Osim nezgodnog mjesta zarona, ronioci su svaki dan bili u pogibelji i zbog alata kojima su se služili. Kumulativne mine nisu puno pomogle, pa su se, uz potporu profesora sa splitskog FESB-a Nikše Krnića, prebacili na rezanje elektrodama, koje zapravo znači razdvajanje kisika i eksplozivnog hidrogena. Da se radilo na morskom dnu problema ne bi bilo, ali u uskoj rupi 25 metara ispod dna, plinovi nisu imali kamo otjecati. Kad bi nastao neki problem, radilo se s hidrauličkim alatima.
"Svaki zaron u cijevi je iznimno težak za ronioca jer se radi u nenormalnim uvjetima. Ovo je jedinstvena operacija u svijetu. Ovakvo nešto se nigdje nije radilo. Naftne kompanije režu stupove sa skupim robotima pa se isušuju piloti i prave suhe komore da bi alati mogli raditi. No to nije bilo moguće na pelješkom mostu, pa smo mi izveli svojevrsni ronilački triler. Ti zaroni su nam bili fantastično iskustvo i izazov. Na kraju su Kinezi bili iznimno zadovoljni našom brzinom i kvalitetom rada", rekao je Martić.
Njegovi ronioci i dalje rade oko Pelješkog mosta. Doduše, posao im nije toliko težak. Postavljaju bokobrane, odnosno pajete, zaštitu stupova od naleta brodova. Kad to obave, njihov službeni angažman u gradnji Pelješkog mosta bit će gotov. No, oni će nastaviti čistiti podmorje od komada metala ili odbačenog alata. Iako su Kinezi po morskom dnu povukli veliki magnet, o čistoći podmorja odlučit će bistro oko domaćih ronilaca.