Nakon što se u javnosti digla prava bura zbog nasrtaja čakovečkog profesora Franje Dragičevića na dvojicu učenika koji su ga gađali kredom, resorno ministarstvo najavilo je akcijski plan. Profesor pred mirovinom nije dobio otkaz već opomenu, a cijelom pričom aktualizirala se tema zlostavljanja učitelja i profesora od strane učenika i njihovih roditelja.
Bivša ministrica obrazovanja i dugogodišnja ravnateljica ugledne zagrebačke VII. gimnazije, Ljilja Vokić, smatra da je odluka da se profesoru ne da otkaz bila ispravna. "Učenici koji stvaraju nered su zapravo slika svojih roditelja i neodgoja, to je moje mišljenje. Dugo godina sam bila ravnateljica, pa mogu reći da ima roditelja koji - najljepša i najblaža riječ - zahtijevaju da su njihova djeca prinčevi, pa sam ja imala običaj reći: 'Ako je princ doma, ovdje nije, ovdje su svi jednaki.' Sjećam se jedne mame, koja je rekla: 'Neće to na tome završiti', kad joj je rekla profesorica da je dijete pravedno ocijenila, ili tako nešto. Ja sam rekla: 'Gospođo, najbolje vi šefu države, da ne dangubite.' Drugim riječima, roditelji su oni koji ne poštuju profesore", kazala je Ljilja Vokić za Al Jazeeru.
6000 kuna plaće s 15 godina staža
Dodaje i kako ni samo društvo ne cijeni profesore i učitelje te uspoređuje njihovu plaću od 6000 kn (s 10-20 godina staža) s plaćom komunalnog redara koji lijepi kazne za parkiranje, a koji ima oko 5500 kuna plaću.
Stručnjaci ukazuju na činjenicu da mladi zbog izloženosti tehnologiji danas drugačije primaju informacije pa samim time i drugačije uče - više ne idu u dubinu pa ponekad imaju problema s usvajanjem gradiva.
Gospođa Vokić s time se slaže i kaže kako se usvajanje gradiva oduvijek odvijalo na drugačije načine te da je stvar metodičkog pristupa kako će djeca usvojiti znanje. Ona smatra kako svaki profesor ima različit pristup obradi nastavnih jedinica te je stoga u tom kontektu najvažniji faktor - čovjek.
"Bill Gates je rekao: 'Moje dijete u osnovnoj školi je dnevno pola sata na računalu, moje dijete u srednjoj školi je sat vremena na računalu i moje računalo je u dnevnoj sobi.' Prema tome, moramo znati da smo mi u nekim stvarima pretjerali i da će se sada uvođenjem tableta pogotovo pretjerati i izgubit će se duša škole. To je najpogubnije - profesori to ne mogu pratiti, roditelji to ne mogu pratiti, a najtragičnije je što ni djeca to ne mogu pratiti. Stalno govorimo o rasterećenju, a zapravo ih opterećujemo, do bezmjernih granica", smatra gospođa Vokić.
"Nevidljiva djeca"
Najveći problem, ipak, vidi u roditeljima i načinu na koji se danas djecu odgaja u nekim slučajevima.
"Roditelji su preopterećeni, nekima je to i teško, pa daju mobitel i - pusti me na miru. Postoji i sintagma danas, 'nevidljiva djeca' - dakle, sve mu daj i pusti me na miru. A djeca ne traže ništa osim roditelja i roditeljske ljubavi i brige. Od najranijeg djetinjstva im se daju mobiteli da se igraju, ulaze u virtualni svijet, i onda imaju sudar sa stvarnim svijetom. Tu nastaju određene frustracije, koje, nažalost, opet plaćaju djeca koja se iz kojekakvih razloga ne mogu suočiti sa svijetom i sa samima sobom. Jer, nemaju potporu. Mogla bih iz svojeg radnog iskustva ispričati bezbroj priča u kojima sam osjetila da su djeca sama, da su ostavljena, iako žive s oba roditelja", kaže ova dugogodišnja srednjoškolska ravnateljica.
Nakon ovog slučaja počeo se spominjati status službene osobe za profesore. Je li to opcija i kako bi uopće sustav trebao reagirati?
"Mi nismo saznali kako se dečko zove. A trebali smo saznati ime i prezime njegovog roditelja. Ali smo saznali ime profesora. Tu je devijacija. Bitno da je dijete zaštićeno - ja jesam za to da su djeca zaštićena i uvijek sam ih štitila, i oni su znali da ih uvijek štitim, bez obzira i ako su pogriješili. Ali, ako se na takav nasilan način odnosi prema profesoru, tu bih bila bez milosti - isključenje iz škole, izvoli na kraju polagati razred. Sad zakon traži: možeš dolaziti u školu, nećeš biti zapisivan i na kraju ćeš polagati. Ma nemoj - možeš doći u školu pa stvarati nered, pa ćeš onda na kraju polagati", pojašnjava Vokić.
Dodaje kako ne možemo imati sustav u kojem tražimo kaznu za profesora, a ne tražimo kaznu za dijete te da se mora znati tko je ugrozio učitelja i tko su mu roditelji. "Nema idealnog sustava. Uvijek kažem, i to je bilo moje životno opredijeljenje - red i srce. Treba ga naučiti redu, ali mu pokaži i srce, dušu i razumijevanje. I kad vidiš da je sam i kad vidiš da tone, pruži mu ruku. Najlakše je gurnuti, ali ja sam uvijek bila zagovornik 'evo ti moja ruka, idemo zajedno, ali ćeš po onome kako ja kažem', zaključuje Vokić za Al Jazeeru.
