Jedan od deset tisuća - tako se osjeća 19-godišnji Karlo Hrženjak. Najmlađi je beskućnik u Zagrebu, a s bratom, ocem i majkom već šest godina živi u prihvatilištu, jer im je obiteljska kuća izgorjela.
Nitko od njih ne može naći posao, a jedina pomoć države je socijalna naknada od 600 kuna po osobi - s kojom ne mogu ništa.
"Ja, nažalost, ne radim, ali nadam se da ću naći posao, da ću se osamostaliti, otići odavde za početak, to mi je glavni cilj - otići odavde. A onda što bude, naći curu i tako", priča Karlo za Al Jazeeru.
Broj beskućnika iz godine u godinu raste, a struktura se znatno mijenja. "Korisnici ovdje imaju u prosjeku 20 godina radnog staža. Mi imamo 40 korisnika koji su psihički bolesne osobe, koje bi trebale biti smještene u domovima za psihički bolesne osobe. Imamo 25 branitelja koji čekaju na ostvarivanje nekih svojih prava. Imamo 12 ljudi koji su stariji od 80 godina, koji bi trebali biti u nekom domu umirovljenika", kaže Zvonko Mlinar, potpredsjednik Hrvatske mreže beskućnika.
Najstarija zagrebačka beskućnica ima 83 godine
Među njima je i najstarija zagrebačka beskućnica Fata Dedić. U svoje 83 godine, kaže, prošla je svašta, no u dom za starije ne želi, iako bi voljela živjeti u boljim uvjetima.
"Imam tri sina, nigdje ne rade. Tko će mi pomoći, kad ni oni sami ne rade. I ovdje nitko ne dođe da kaže 'kako su ovi stari ljudi, imaju li što za jesti', vidite što donesu, to imamo pola za ručak pola za večeru", kaže Fata.
Prihvatilište u Zagrebu nudi najbolje uvjete. Mjesta i u zimskim mjesecima ima dovoljno. Ali, u ostatku Hrvatske nije dobro. Država je svu brigu prebacila lokalnim vlastima, pa mjesta za beskućnike u manjim gradovima uopće nema.
