Blur: The Magic Whip (Warner/Dancing Bear)
Ocjena: 9/10
U 12 godina koliko je prošlo od posljednjeg albuma Blura dogodilo se stvarno puno toga – njihov frontmen Damon Albarn postao je jedan od najeklektičnijih, najmarljivijih i, samim time, najcjenjenijih britanskih skladatelja, gitarist Graham Coxon svoju je ljubav prema rocku šezdesetih i punku naredne dekade pretočio u nekoliko vrlo solidnih samostalnih albuma, a pjesme koje su zajedno stvarali prerasle su britpop i dosegnule status punopravnih klasika britanske pop glazbe.
Povratnički koncerti odrađeni su u velikom stilu, pred desecima tisuća ljudi i svirački bez ikakve zamjerke, no nedostajalo je nešto što će i najvećim skepticima jasno pokazati kako je nekadašnja kemija među njima i dalje prisutna. „The Magic Whip“ zapravo je nastao prilično slučajno, zahvaljujući u posljednji trenutak otkazanom nastupu na festivalu u Tokiju 2013. godine. Tada su, naime, odlučili produžiti do Hong Konga, gdje su malo „jammali“ i nabacivali se idejama koje su prerasle u pjesme tek kada im se, godinu i pol kasnije, Coxon odlučio malo ozbiljnije posvetiti.
Konačan rezultat mnogo je bliži klasičnom Bluru nego što su to bili njihovi posljednji objavljeni albumi - depresivni epitaf Albarnove propale ljubavne veze zvan „13“ i pomalo nesigurno poigravanje elektronikom na „Think Tanku“.
Ono što ga, međutim, razdvaja od „Parklifea“, „Blura“ i ostalih spomenika britpopu su world music eksperimenti, chill-out meditacije i sve drugo čime se Damon poigravao kao predvodnik Gorillaza, supergrupe The Good, The Bad & The Queen te na izvrsnom samostalnom albumu „Everyday Robots“.
S druge strane, tim su, meditativnim i sjetnim glazbenim pasažima pridodana diskoidna poigravanja ritam-sekcije, punkersko-psihodelične gitare i neodoljivo popistični refreni zbog kojih će „Thought I Was a Spaceman“, „Go Out“ ili „I Broadcast“ zadovoljiti čak i one koji su iščekivali nove „Girls & Boys“ i „Song 2“.
Također, Blur danas predstavlja skupinu odavno potvrđenih i situiranih sredovječnih glazbenika koji se više nikome ne trebaju dokazivati pa su skladanju pristupali sasvim nesputano, ne razmišljajući o komercijalnoj isplativosti i „prođi“ na top-listama. Tako se nisu ustručavali spajati nespojivo, gotovo bez iznimke u istoj pjesmi, i pokušati doslovno sve što im padne na pamet.
Za kraj posebno vrijedi izdvojiti baladu „My Terracota Heart“, uglazbljenu pomirdbu Coxona i Albarna, prijatelja iz djetinjstva koji su, nakon svih uspona, padova i dugogodišnje svađe, ponovno postali ona dvojica klinaca koji su jedan drugome pokazivali kako idu osnovni akordi na gitari.
