Jedan od najčešćih glazbenih mitova na ovim prostorima je da smo u vrijeme novog vala imali scenu tek neznatno slabiju od onih u Americi i Velikoj Britaniji.
Iako pomalo pretjeran, taj je mit ipak imao kakvo-takvo uporište u stvarnosti, a među bendovima koji su nas tih godina stvarno činili bliskima New Yorku ili Londonu svakako su Trobecove krušne peći čiji smo nastup u četvrtak imali prilike gledati u Vintage Industrial Baru.
Odlukom da se nazovu prema Metodu Trobecu, najozloglašenijem serijskom ubojici bivše Jugoslavije, ova je petorka manje-više uništila svaku nadu u bilo kakvu ozbiljniju diskografsku karijeru.
Šteta, jer početkom osamdesetih, kada su pjesme koje su izveli u Vintageu nastale. na svijetu su postojala svega dva-tri uzbudljivija, radikalnija i ekstremnija benda.
Kao i većina njihovih inozemnih alter suvremenika, Trobeci su šetali najmračnijom stranom ljudske svijesti i urlali o tjeskobi, paranoji i primitivizmu.
Glazbeno, hibrid punka i funka ritam-sekcije služio je kao "lansirna rampa" potpuno slobodnim improvizacijama gitarista Ivice Vinskog i saksofonista Damira Price, poznatijeg kao člana Haustora.
Upravo zbog Pricinih dionica i eksperimentalnijih stvari poput "Lice", "Crni žbir" i "Take the Money And Run", ekipa Darka Rundeka bila je i jedan od rijetkih koliko-toliko srodnih sastava zbog čega TBK mirne duše možemo nazvati i "zlim bratom Haustora".
Posebno vrijedi izdvojiti frontmena Darka Begića-Begu koji tako prekrasno poremećene skladbe "Armija", "Moj slučaj", "Dobrodošli na sajam sisa" i "Muževna Marilyn" izvodi uz bolne grimase i ples koji izgleda kao da bezuspješno pokušava otjerati neke nevidljive demone.
Nastup je pratilo oko 200 ljudi, sasvim dovoljno da potvrdi
kultni status grupe, ali i po tko zna koji puta dokaže kako su se
u ovoj vukojebini najzanimljivije stvari uvijek događale na rubu,
svjetlosnim godinama daleko od bilo kakvih kompromisa i odricanja
od vlastite umjetničke vizije, ma koliko radikalna
bila.
