Pred nama je još jedna nedjelja u kojoj će Hrvatska dobiti nove političke aktere, nove ili neke stare pojedince, aktivne političare i one koji će samo statirati. Prateći ovogodišnju izbornu kampanju zaključio bih da ona predstavlja samo jednu formu i usudio bih se reći da će ona u konačnici biti više stranačka nego nacionalna. Zanimljivo će biti vidjeti postotak onih koji su izašli na izbore pa će se možda ponoviti scenarij iz susjedstva, nedavno održanih izbora u Srbiji. Koliko će zapravo birača izaći na biralište, hoće li to biti isključivo članovi i oni kojima je politika osigurala radna mjesta ili se samo radi o mojoj zabludi, bit će jasnije već ovog ponedjeljka.
Hoće li se niska izlaznost građana u konačnici komunicirati da je ljude strah zbog COVID-19 pa će u konačnici tim porukama biti zanemareno stanje nacije. Ne smijemo zaboraviti da je pola milijuna hrvatskih građana, koji su činili skupinu bez političke pripadnosti, otišlo i da oni uopće neće glasovati niti ih zanima hrvatska politika. Koliko građane Lijepe naše danas zanima politika, osim ako nisu, kao što sam već napomenuo, dio političke pripadnosti izravno, obiteljski ili poslom povezani.
Nažalost, građani će prihvatiti bilo koju situaciju jer drugog izlaza nema. Političke poruke ovih izbora bile su veoma slabe. Doduše, teško je u kratkom vremenskom periodu izgovoriti sve ono što bi kandidat želio u tako malom vremenu. Kandidate gotovo narod ni ne poznaje, toliko je lista i ljudi da ne možemo ocijeniti niti procijeniti kandidate, njihovu prošlost, ali i sadašnjost. Poznati su nam samo oni koji su bili kreativni u svom izričaju, oni koji su neprestano u hrvatskom parlamentu imali komentare ili oni koji su dobili priliku da umjesto svojih vođa mogu nešto reći. Nažalost, ne postoje instrumenti koji bi sve one koji su na kandidatskim listama testirali kroz niz psiholoških provjera, provjerili njihove poslovne uspone i padove, rezultate njihovog rada, njihove diplome, koje danas nažalost predstavljaju na većini fakulteta samo list papira.
Politička kultura i komunikacija
Ne bih htio govoriti o svim stranačkim preprekama, članovima i interesima, ali želim se osvrnuti na političku kulturu i komunikaciju onih koji će doći u Hrvatski sabor po izboru onih koji će izaći na birališta. Bio bih sam prema sebi neiskren kada ne bih uvijek na situaciju gledao pozitivno i optimistično, međutim ono što me zabrinjava je politička kultura, politička komunikacija većine onih koji se nalaze na izbornim listama. Hrvatska je već odavno izgubila smjer, Vlada premijera Plenkovića pozitivno me iznenadila, kao i neki njegovi postupci za boljitak, međutim bilo bi korisnije za Hrvatsku da nas vode i savjetuju timovi stručnjaka koji su svojim radom stekli svoju reputaciju i koji su bez obzira na stranačku pripadnost u svojim pogledima spremni pružiti savjetima ideje koje bi mogle promijeniti Hrvatsku. Želi li politika promijeniti Hrvatsku?
U posljednje tri godine nikoga nije detaljno zanimala politika. Bili smo svjedoci nacionalnog prosperiteta. Na svakom koraku ljudi su mogli naći posao, kreditne linije bile su otvorene gotovo za svakog tko je imao dobru ideju. Velik broj investicijskih fondova i investitora bili su spremni uložiti, posao je cvjetao u nekretninama i turizmu, nikoga nije bilo briga tko donosi kakve odluke, no pred nama je vrijeme opstanka, vrijeme u kojem ćemo se suočiti s brojnim pitanjima koja su se sakrila „ispod tepiha“. Jesu li oni koji će donositi zakone sada opet statisti vodećih stranačkih ljudi ili će biti aktivni sudionici hrvatskih promjena? Svi govore o mladim ljudima, a ni jedna stranka u posljednje četiri godine nije provela po županijama, gradovima i selima nestranačke debate s mladima, pitala ih što oni trebaju, što oni traže.
Nažalost, uvijek ista priča i sve se svodi na nepotizam, a ne na optimizam. Moj životni kod vezan je za pozitivno razmišljanje. Nisam sklon niti kritikama, ako za to nemam dovoljno argumenata. Uvijek razmišljam da će se promijeniti razmišljanja kako bi se stvorio kroz odluke sabora prosperitet, kojem svi težimo. Mislio sam kao pasivni sudionik političkih zbivanja, koji je imao izravan doticaj s političkim kampanjama u Slavonskom Brodu, kada sam prihvatio definirati strategiju i provoditi taktike u kampanji za izbor gradonačelnika grada Slavonskog Broda, nositelja liste tadašnje Hrvatske stranke prava, čiji je predsjednik za Slavonski Brod bio Mirko Duspara. Stranka je imala samo dva vijećnika, a to su ujedno bili i prvi lokalni izbori na kojima su se izravno birale osobe za gradonačelnika bez obzira na stranačku pripadnost. Pobijedio je Mirko Duspara, a HSP dobio 14 vijećnika. Ovo navodim isključivo zbog kredibiliteta, ali i tadašnje situacije.
Prije desetak godina političke kampanje bile su više kreativne, iako je i tada bio velik izazov, politička kultura i komunikacija, Hrvatski sabor nije se suočavao, kao što je to u posljednje četiri godine, s prostačkim riječima i napadima. Očigledno, što je ljudima bolje i imaju više, ljudi su sve sigurniji u sebe, ali i sve bahatiji. Predložio bih da svi u Hrvatskom saboru prođu tečajeve javnog nastupa, političkog bontona i financija. Bilo bi zanimljivo nakon prvih deset dana novog saziva napraviti anketu pojmova o hrvatskim institucijama i ključnim političkim riječima. Ostaje mi, kao i vama, da pričekamo ponedjeljak i pogledamo rezultate u nadi da će oni koji budu izabrani da predstavljaju hrvatske državljane razumjeti da u saboru sjede isključivo zbog sebe, nego zbog prosperiteta.
Autor teksta Danijel Koletić
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
