Netko bi nekrolog sigurno započeo ovako. Na današnji dan prije točno 20 godina umro je nositelj Partizanske spomenice koji se zajedno sa svojim drugovima, članovima Komunističke partije, uključio u borbu protiv NDH i ustaškog režima i time pridonio stvaranju zavnohovske Hrvatske i njezinu svrstavanju na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu.
Netko drugi bi ga pak započeo ovako. Na današnji dan... umro je pripadnik jugoslavenske vojske koja je neposredno po završetku Drugog svjetskog rata počinila masovne zločine nad ratnim zarobljenicima, mahom Hrvatima; pripadnik ateističkog režima čiji su se članovi nakon Drugog svjetskog rata žestoko obračunavali s Katoličkom crkvom, te na dugogodišnju zatvorsku kaznu osudili zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca; član Partije koja se u zloglasnoj kaznionici na Golom otoku surovo obračunavala s onima koji bi pogrešne stvari rekli, ili bi na pogrešan način mislili. U nastavku bi stajao i dodatak da unatoč saznanjima o svim navedenim nedjelima (naš pokojnik) nije napustio vojnu službu, niti je ikad zatražio ispisnicu iz Komunističke partije. Naprotiv, upravo istovremeno s eskalacijom nasilja prema neistomišljenicima odvijao se njegov uspon u karijeri sve do čina generala JNA.
Bilo bi onih koji bi u nekrolog dodali i sljedeće. Na današnji dan... umro je hrvatski politički disident koji je zbog svojih stavova u SFRJ osuđivan na zatvorske kazne uz zabranu javnog angažmana. Potkraj 1980-ih uključio se u proces demokratskih promjena osnivanjem Hrvatske demokratske zajednice koja će nakon višestranačkih izbora održanih u proljeće 1990. postati najjača politička stranka u Hrvatskom saboru. Kao predsjednik bit će na čelu Hrvatske u trenutku stjecanja državne neovisnosti.
Kritika kao nacionalna izdaja
Neki bi ipak i tome dodali još ponešto. Npr. na današnji dan... umro je prvi hrvatski predsjednik čiji je stil vladanja često bio vrlo autokratski, koji je bio u stanju ne priznati rezultate demokratskih izbora ako nisu bili po njegovoj volji i koji je kritiku doživljavao kao nacionalnu izdaju. Dok je on bio predsjednik mnogi su pojedinci, uključujući i najbliže članove njegove obitelji, zahvaljujući političkoj podobnosti od anonimaca postajali bogataši, dok su istovremeno mnogi radnici završavali na burzi rada, a njihova nekad uspješna poduzeća u ropotarnici ("mračne") povijesti. Medijske su slobode, dok je on vodio državu, bile ozbiljno ugrožene prisluškivanjem novinara i stavljanjem pod političku kontrolu javne televizije i najčitanijih dnevnih listova.
Naravno, svi bi se u nekrologu osvrnuli na još jedan rat u kojem je sudjelovao. Pa bi ga se tako sjetili kao vrhovnog zapovjednika pobjedničke vojske u Domovinskom ratu, i kao političara pod čijim je vodstvom osiguran suverenitet nad cijelim hrvatskim državnim teritorijem. Neki bi se ipak prisjetili i da je bio najmoćniji političar države u kojoj su počinjeni brojni zločini nad civilnim, uglavnom srpskim, stanovništvom uoči, za vrijeme i neposredno nakon završetka rata, a koji su najvećim dijelom, upravo zbog nedostatka političke volje, ostali nekažnjeni.
Povijesne ličnosti kao heroji ili zločinci
Jedni bi pohvalili njegove diplomatske vještine koje će kulminirati međunarodnim priznanjem i primanjem Republike Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda. Drugi će pak upravo njegovu vanjsku politiku ocijeniti katastrofalnom, prije svega zbog tajnih pregovora sa Slobodanom Miloševićem oko podjele Bosne i Hercegovine, ili političke i vojne podrške bosanskohercegovačkim Hrvatima u njihovim separatističkim ambicijama, zbog čega će Hrvatska godinama biti na rubu međunarodnih sankcija.
Na današnji dan, 10. prosinca 1999., umro je Franjo Tuđman. Što bi od gore navedenog trebalo pisati u nekrologu 20 godina nakon njegove smrti? U društvu koje ništa ne skriva, koje ima snage sagledati sve dobro i sve loše iz svoje prošlosti, u kojem je političar zanimanje, a ne titula i u kojem se nedemokratsko ponašanje, nepoštivanje institucija pravne države i zločini ničime ne opravdavaju, u nekrologu Franji Tuđmanu trebalo bi stajati ne samo sve gore navedeno nego i puno više činjenično utemeljenih informacija i ocjena.
Ali, u hrvatskom društvu to se neće dogoditi s obzirom na to da su nas, kako to vidi većina, u prošlosti vodili ili heroji ili zločinci.
A zna se koja je od tih uloga namijenjena Franji Tuđmanu. Ili, ipak..?
