Jedno su plakati, govori u kontroliranim uvjetima, intervjui i izjave, a nešto posve drugo ispadne kad nam se dvoje političara, takmaca na izborima, sučeli uživo pred TV kamerama. I opet smo naučili koliko je to važno.
Nestao je onaj Milanović koji je pobijedio u prvom krugu
Zoran Milanović je toliko puta u ovoj kampanji naglasio da uči na svojim greškama, toliko je puta govorio suzdržano, toliko je puta rekao da on želi predstavljati „normalnu“ Hrvatsku, da je bilo upravo šokantno kada je već nakon prvih nekoliko pitanja u RTL duelu naprosto izšetao iz njega onaj stari Zoran Milanović. Je li njemu možda škodila činjenica da je ostvario najbolji rezultat u prvom krugu? Je li ga ponijelo uvjerenje da je nadomak pobjede? Ukratko, nešto je kliknulo u čovjeku i nestao je onaj političar koji je u noći nakon pobjede u prvom krugu govorio oprezno i afirmativno, lijepo i perspektivno.
U RTL duelu promotor „normalnog“ premetnuo se u nadmenog, nemirnog, agresivnog političara koji bi pametovao do bola, koji se ne može obuzdati, stati, predahnuti. Prvih sat vremena bezbroj je puta rekao svisoka „Aha“, „Hm“, i tome slično, u smjeru Kolinde Grabar Kitarović. Potom je počeo šmrcati, raditi podcjenjivačke grimase, vrpoljiti se. Cijelo vrijeme je upadao u riječ i Kolindi Grabar Kitarović i voditeljima.
Kada je negdje pred kraj emisije, kada je obrazlagao kakav bi bio u odnosu prema premijeru („Tu sam da surađujem!“) takav sav navibriran izgovorio da će on biti „stabilan, decentan predsjednik“, zvučalo je zapravo kao da se zeza. Milanović u RTL duelu nipošto nije bio svoja popravljena verzija, normalno ugodan, decentan.
Kolinda se svojski trudila - da joj se ne dogodi gaf
No, daleko od toga da je nasuprot njega bila politička lavica. Ni ona nije uspijevala slijediti svoj predizborni slogan. Nipošto to nije bila „predsjednica, jer narod zna.“ Kolinda Grabar Kitarović bila je nesigurna, plaha, ponavljala nekoliko puta iste rečenice ili sintagme. Dok je Milanović neugodno frktao, nju je mučilo zamuckivanje ili gubitak niti. Ona se svojski trudila da joj se ne dogodi gaf, da ne izgovori nešto što bi moglo postati novi predmet sprdnje. A on je htio pod svaku cijenu pokazati koliko je velik, što je sve čitao i pročitao, s kim se sve družio, što je „proučavao“ (kaže, npr, „proučavao sam Putina“).
Ona definitivno nije ostavljala dojam moćne državnice, ali ni Milanović nije iskoristio priliku da se pokaže kao državnik. Više se trudio da dokaže da je ona slaba, neutjecajna, „da ništa ne razumije“, da nije autonomna, da je HDZ-ova. A u tom pohodu dokazivanja kako je ona naprosto loša postao je agresivan i neugodan, kao kakav razredni bully a ne političar koji želi uvjeriti glasače da bi bio dobar predsjednik.
Oboje, na žalost, nisu iskoristili priliku da govore o tome što bi učinili po pitanju demografije, ali su zato izgubili dobrih pola sata na nadmudrivanje što je tko kome bio devedesetih u Ministarstvu vanjskih poslova. Baš su voljeli pobjeći u dalju ili bližu povijest.
Debata za predsjednika? Ne, već obračun starih neprijatelja
Recimo, omiljena tema za oboje bilo je raskapanje po starim ranama iz onog kratkog razdoblja kada je Kolinda Grabar Kitarović bila predsjednica, a Milanović premijer. Tko je kršio Ustav a tko nije, je li bilo operetnog puča, tko je kome slao kakve poruke, je li Božo Petrov mogao postati premijer itd. Daleko od toga da to pasioniranim ljubiteljima novije hrvatske povijesti nije bilo zanimljivo, ali, ovo je ipak trebala biti debata za predsjedničku poziciju u narednih pet godina, a ne obračun starih neprijatelja.
Ni jedan niti drugi tim nije ozbiljnije poradio na izboru slabih točaka protukandidata. Grabar Kitarović je ponovno obrazlagala zašto se druži s Bandićem, potpuno istim rječnikom kao i u prethodnih nekoliko intervjua (on je gradonačelnik, nije pravomoćno osuđen itd.), a ona je Milanoviću spočitnula tek Marinu Lovrić Merzel, Sabu i – Radimira Čačića. Sauchu su spomenuli voditelji, ali, naravno, Kolindi Grabar Kitarović tu su vezane ruke: Kako će kopati po Tomislavu Sauchi, bivšem predstojniku ureda premijera Milanovića, optuženom da je lažirao putne naloge za izvlačenje novca, kada on sada u Saboru podržava Plenkovićevu vladu? Kolinda, također, ne može Milanoviću predbacivati Milanku Opačić ili Sinišu Vargu, njegove ministre i suradnike koji su prebjegli Milanu Bandiću – jer Bandić je njezin prijatelj i koalicijski partner Plenkovićeve vlade.
Zoran Milanović pak nije čačkao po donatorima svoje protukandidatkinje, da se ne bi opet otvaralo pitanje njegova odnosa s generalom Ivanom Čermakom, ili Emilom Tedeschijem. Na pitanje novinara što bi učinili da sretnu u BiH Zdravka Mamića oboje su odgovorili da bi ga pozvali da se odazove hrvatskom pravosuđu. Milanović je još, vedra izraza lica, objavio da bi se rukovao s njim, a saznali smo, usput, da on misli da je Mamić bio odličan menadžer. No, za razliku od Kolinde Grabar Kitarović, on je bio jasan oko toga koga bi pomilovao. Merčepa ne bi. I to je dobro definirao kao „pitanje stava“, a ne procedure. No, to je bio rijedak bljesak jednostavnosti i jasnoće.
Teško se odlučiti što je bilo jadnije
Ukratko, napadali su se više ceremonijalno, po starim, izlizanim točkama, a vrlo često su i propustili ponuđenu priliku da jedno drugome postave pitanje. Teško se odlučiti što je bilo jadnije, kada bi Milanović rekao da nema što pitati Grabar Kitarović, ili kada je ona odlučila dva puta postaviti potpuno isto, već dobrano ofucano pitanje svom protukandidatu: zašto se on „nakon što je bio najneuspješniji premijer u hrvatskoj povijesti“ i nakon što je tvrdio da je dužnost predsjednika nevažna – uopće želi kandidirati za predsjednika?
Zoran Milanović je u želji da pokaže svoju superiornost pretjerao do iritantnosti, a Kolinda Grabar Kitarović je zbog želje da izdrži bez ijednog gafa uspjela postati ubojito dosadna. U govorima u noći nakon prvog kruga, Milanović je poveo, jedan naprama nula. Ovo sučeljavanje ostaje neriješeno, nula naprama nula. Teško da je među publikom koja je uspjela izdržati do kraja Milanović uspio privući nekog novog. Ili Kolinda Grabar Kitarović. Možda su oboje čak uspjeli izgubiti ponekog neodlučnog simpatizera.
Gotovo se sa sjetom prisjećamo onog zabavnog sučeljavanja svih jedanaest kandidata u prvom krugu. Kao da je Zoranu Milanoviću i Kolindi Grabar Kitarović sada nedostajao netko s lijeva i s desna, netko tko bi ih podbo ubojitom replikom, potjerao ih da pod hitno napuste evociranje uspomena iz salona Ministarstva vanjskih poslova, da se prikopčaju na stvarnost. Onako stiješnjeni u nizu od svih jedanaest i Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović su govorili mnogo manje, ali oboje su se pokazali mnogo jasnije.