"Ako ministrova ideja prođe, građani će imati godinu dana za srediti minuse na tekućim računima."
Tako je rečeno u Dnevniku HTV-a, u udarnom večernjem terminu u 19.30. Nekad davno, petnaestak minuta prije Dnevnika išli su crtići. Djeca su s nestrpljenjem iščekivala tih desetak kratkih, ali slatkih minuta svijeta mašte. Malo čudnih i smiješnih likova, njihovih još čudnijih i smješnijih avanturica, pa u krevet. Crtići su bili lijepa uvertira spavanju.
Danas crtić počinje u 19.30. Oni klinci su već odavno narasli i završili fakultete, svoja znanja i vještine aktivno primjenjuju sudjelujući u nekoj od FB grupa naziva "Napustimo Hrvatsku" ili sakupljajući vize i ostalu papirologiju za preseljenje u daleku Kanadu i slične lijepe njihove, a mi odrasli se, kao nekad oni, malo iza sedam navečer s nestrpljenjem namjestimo ispred TV-a očekujući nove nastavke avantura naših čudnih i smiješnih likova.
Prijeteća ideja
Ti likovi upadaju u svakakve neobične situacije. Zasmijavaju nas (i Europu, također) svojim čudnim glasanjem, na pamet im padaju svakojake smiješne i uvrnute ideje i, baš kao i likovi iz crtića, u kakvu god nevolju upali, uvijek se na kraju nekako sretno i situirano izvuku. Ali, za razliku od junaka iz crtića jedne sretnije generacije, naši junaci nikako nisu uvertira za slatko i mirno spavanje. Reklo bi se, dapače. A sve zbog nekakvih ideja koje im svako malo padaju na pamet.
Kad čovjek čuje onu, pomalo prijeteću, vijest o ministrovoj "ideji" o smanjivanju dozvoljenih minusa po tekućim računima građana, ne može da se ne osjeti kao pokusni kunić u nekom od brojnih okrutnih eksperimenata viših sila. Građaninu, pokusnom kuniću, automatski se pred očima ukaže lik nekog čudnog tipa koji besposleno leži na kauču, gleda u strop, kopa nos, čupka zanoktice, i što već sve ljudi ne rade kad im je dosadno, i čeka da mu na pamet padne neka ideja. A onda najednom, eureka! Pa da! To je to! "Kako se toga prije nisam sjetio?!", lupnut će se dlanom po čelu profesor Baltazar. "Smanjiti ljudima minuse na tekućim! To je to!"
Ako ovaj put ne upali, onda kvragu sve
Eto nam, dakle, još jedne mjere koju će Vlada ubaciti u svoj stroj za proizvodnju čuda – malo krvi, znoja i suza prosječnog pučanstva, malo njihovih tekućih računa s pripadajućim dozvoljenim minusima, malo smanjenih plaća. E pa, ako ovaj put ne upali, onda kvragu sve! Čarobne tekućine će klokotati i grgoljiti, dim će se dimiti, para će lelujati, a na drugom kraju stroja treba samo pod izlaznu cijev podmetnuti mali lavorčić, posudicu, nešto u što će iskapati – izlaz iz krize.
Uza sve spomenute čarobne sastojke, obavezno idu i priče koje narodu, još jednom, šalju suptilne poruke o njegovoj prevelikoj rastrošnosti, o neodgovornosti i raskalašenosti naslijeđenoj iz prošloga sistema. Sve je već viđeno, sve je već poznato. Pa će tako prosječan građanin slušati kako nikako "Nije smio, pec, pec, toliko odsklizati u dozvoljeni minus" jer, bože moj, "banke na to udaraju masne kamate", a on, glup kakav je i rastrošan kakav je, na tako nešto uopće nije mislio i nije ništa o tome znao. Umoran, već poodavno preumoran, kakav već je, slegnut će ramenima i u besanim noćima krenuti u smišljanje načina za smanjivanje prokletog minusa. Uostalom, takva je upozorenja slušao i prije. Dozvoljeni minus nije dobar. Dozvoljeni minus vas osiromašuje. Banke vas putem dozvoljenih minusa ustvari pljačkaju. Da, i? Koja je bila alternativa? Možda "Dragi građani, nećemo vas otpuštati i nećemo vam (više) smanjivati plaće, pa nećete morati bankama plaćati skupe kamate na dozvoljene minuse"?
Retorika profesora Baltazara
Popularna retorika raznoraznih profesora Baltazara poručuje da građani žive u oblacima i da nemaju osjećaj za stvarnost. To im poručuju oni koji se nikad nisu našli u njihovoj stvarnosti, a koja izgleda otprilike ovako: Jesen je, u kući dvoje školaraca kojima treba kupiti školske knjige, i torbe, i pribor, i odjeću, i obuću, a obiteljska košarica vrišti – helooou, nema se ni za hranu do kraja mjeseca, a kamoli.... Pa je ljudima lakše odlučiti se na dozvoljeni minus, nego pokušati (opet) posuditi novce kod roditelja umirovljenika, koji i sami žive na rubu, ili kod prijatelja, koji su mahom svi u potpuno istoj situaciji. Dozvoljeni minus, to je nešto što spada u široku paletu očajničkih poteza, a očajnički potezi, naravno, nikada nisu previše razumni ni mudri. Ali opet, koja je alternativa? Tko tu, dakle, nema kontakt sa stvarnošću? Ministar Mrsić u izjavi o najavljenom rezanju plaća kaže: "Bolje rezanje plaća nego otkazi za deset tisuća ljudi koji su na državnom proračunu." Na pitanje: "Jeste li sigurni da neće biti otkaza?" odgovara: "Nisam, ali se NADAM da ih neće biti." Nada je kurva, ministre, reklo bi vam onih skoro četiri stotine tisuća nezaposlenih.
Vilim Ribić je u izjavi za Dnevnik usporedio vlast s pijanim kapetanima koji narod bacaju s vala na val i nemaju pojma u koju luku pristati. Slikovita usporedba, ali tu se već neko vrijeme ne radi o pijanstvu. Prije bi se reklo, čisti delirium tremens.
