Da ne bude zabune, koncert trenutno najjačeg imena europskog popa svakako možemo proglasiti pravom poslasticom, posebno jer su dolasci novih jakih bendova još uvijek prevelika rijetkost, no činjenica da su ulaznice za veliki Dom sportova planule u rekordnom roku ipak predstavlja prvorazredno iznenađenje.
S druge strane, odavno je poznato da su ovdašnji ljubitelji glazbe, kako one srednje struje tako i nekih njenih alternativnijih tokova, i više nego skloni vjerovati svemu što pročitaju u novinama.
Tako će dovoljan broj tekstova u kojima se određeni bend naziva kultnim, legendarnim, utjecajnim ili nekim manje uobičajenim opisima poput „divlja rock'n'roll mašina“ udvostručiti ili čak utrostručiti posjet.
Najbolji primjer dobili smo nedavno kada je izuzetno osrednji garažni rock kvartet The Jim Jones Revue na krilima jakog medijskog hypea napunio Tvornicu do posljednjeg mjesta iako su vam da otkrijete sve njihove nedostatke bila potrebna tek tri ili četiri klika na YouTubeu.
Takav doček Zagreb je i proteklih godina pripremao grupama koje, barem što se popularnosti tiče, u najboljem slučaju možemo ugurati u drugu ligu svjetskog rocka (Eagles Of Death Metal, Dropkick Murphys), a čak i najmarginalniji izvođači skloni spajanju američkog folka i rock klasike skupit će više nego solidan broj ljudi samo ako u najavi negdje stoji da sviraju americanu.
Najbizarnija fascinacija ovdašnje publike svakako je ona u većoj ili manjoj isluženim zvijezdama 80-ih ili, u najboljem slučaju, ranih 90-ih. Potpuno marginalni Vaya Con Dios u Zagrebu su nekoliko dana zaredom rasprodali Lisinski te čak morali dogovarati i dodatne koncerte, a INmusic je vjerojatno jedini festival na svijetu na kojem je više ljudi došlo vidjeti Jamiroquai nego Arcade Fire, da o debaklu karikaturalnog Billyja Idola ni ne pričamo.
Prošle jeseni više se ekipe skupilo na koncertu Human Leaguea, grupe čiji uspjesi datiraju iz prve polovice osamdesetih, nego na onom njihovih učenika i vlasnika jednog od najvećih pop-hitova 2011., manchesterskog tandema Hurts, no sve se to ne može usporediti s popularnošću koju u našem glavnom gradu još uvijek uživaju tragikomični vampiri Sisters Of Mercy.
Bend koji već 15-ak godina ni ne pokušava snimiti novu pjesmu ovdje rasproda svaki nastup, a ugledu im nimalo nisu naškodile ni katastrofalne kritike koje su dobili poslije bilo kojeg od njih. Možda se tu negdje krije i razlog otkazivanja vrlo ambiciozno osmišljenog i, po pitanju cijena, zaista povoljnog Rokaj Festa.
Smješten negdje između teškog metala i hip-hopa, festival je pokušao, uz par časnih iznimaka poput Slayera i Everlasta, program bazirati na novijim i širem ukusu manje poznatim bendovima. Takav pristup pokazao se kobnim pošto je zbog slabe prodaje karata veliki povratak Rokaj Festa neslavno propao.
Za kraj vrijedi spomenuti da je ovo ipak prilično idealizirana slika glazbenog ukusa hrvatske publike – zanemarili smo onaj dio koji umjesto gitare mnogo više voli harmoniku, a od virtuozne svirke znatno im je draže razbijanje čaša. No, analizom njihovih fascinacija ukusa ipak bi se trebali pozabaviti sociolozi ili neki njima slični stručnjaci.