Još jedna 'cik cak' smjena na poslu (popodne do kasno navečer, sutradan ujutro od rano ujutro), još jedan pokušaj popodnevnog spavanja da si 'nadoštukam' prijeko potrebne sate spavanja.
Pokušavam, ali ne ide kao prije, nešto u meni ne da, što ranije nikad nije bio problem. Razlog tomu mi je preočit. Već mjesecima razmišljam i razmišljam kako da počnem pisati o mami i bolesti s kojom se bori, da bi svaki put odustala i zaključila 'ma ima vremena'. No što ako nema?
Početkom lipnja ove godine, moja je mama veselo krenula na godišnji odmor u Umag, no ubrzo je završila na Hitnoj u Puli. Voda u plućima, ništa preozbiljno, rekli su prvo. Par dana kasnije - šok. CT abdomena pokazao je karcinom jetre s metastazama. Wow, kad se ovo desilo? U šoku se javljam svima koji se iole razumiju u medicinu da mi pročitaju nalaze, da mi kažu da to nije nešto neizlječivo. Usput psujem i liječnike kod kojih je godinu dana ranije bila na sistematskom, koji su joj tada rekli da pripazi na kilažu jer ima masnu jetru.
Iako je još bila na intenzivnoj jedinici u pulskoj bolnici gdje posjete ne traju dugo, max. 20 minuta, zaputila sam se autom prema Istri iz Zagreba. Kaže mi dečko koji je bio na suvozačevom sjedalu - vozila sam debelo preko ograničenja, a meni je očito noga bila nesvjesno teška na gasu, iz želje da je vidim što prije. Za šugavih 20 minuta, 266 prijeđenih kilometara. Bilo joj je drago da me vidi, držala se sasvim ok, iako još tada nije znala što joj je. Ja sam odmah saznala da je ozbiljno, no nisam znala koliko ozbiljno. Pošto će ovo pročitati, neka zna da sam sam šutjela jer znam kakva je. Radije sam bila tiho, a ona me nije ništa previše ispitivala, nego joj rekla cjelovitu dijagnozu koja bi je prerano psihički dotukla.
Tu dolazimo do njenog karaktera. Nije neki preveliki borac i sama je svjesna toga, no ja mislim da niti sama ne zna koliko se snage uma i tijela krije u jednom čovjeku, samo ako ih je voljan aktivirati.
(Ovaj dio me užasno muči jer ne znam kako se dalje izraziti, no probat ću... Imajte na umu da sam desetak puta brisala sljedeći odlomak...)
Kada ljudi pričaju ili pišu o mamama, većinom to budu hvalospjevi. Ja hvalospjeve neću pisati, već ću biti realna. Da je sve bilo kao 'po loju' u našem odnosu, nije, ali učinilo me takvom kakva jesam danas. S manama i vrlinama (detalji poznati samo meni i njoj). Zbog svega toga sam danas borbenija, i silnom snagom joj želim svaki put kada je posjetim dati tu injekciju energije koju sama posjedujem.
Isprve, nisam mogla prihvatiti da se ne želi previše truditi i forsirali smo je, što nam se obilo o glavu. Uzeo ju je krevet, mišići su postajali sve slabiji, kilaža sve manja. Zašto je tako potonula, samo ona zna. A tada je mogla čudesa, s obzirom na stanje.
Kroz tanku nišu igle, mogao se dogoditi sljedeći scenarij. Da se više kretala, da je malo jače jela, tijelo bi joj bilo sposobno primiti agresivnu kemoterapiju koja joj je isprve prepisana. Da je to prošlo, EVENTUALNO bi joj se povukle metastaze, da se to dogodilo, EVENTUALNO bi je u drugoj bolnici na kraju i operirali (i tu smo veze sređivali), EVENTUALNO bi preživjela operaciju i EVENTUALNO se oporavila. Da je baba muško, zvala bi se Duško.
Znam da je njoj sada najteže, ali da se dogodilo meni - ne mogu zamišljati drugačiji tijek događaja od toga da bi se svakim atomom borila za to, barem jedno 'EVENTUALNO'.
Ona se bori svojim tempom, a ja je više ne mogu i neću forsirati jer se više ne želim svađati. Psihički umara, i mene i nju.
Gdje je nestala ona mama prije dijagnoze koja je početkom ove godine taman odlučila skinuti 100 kila koje je natukla, krenuvši u teretanu? Zainatila bi se i šetala pesa i kilometrima, a kasnije me gnjavila koju ja ono aplikaciju koristim za svoje bicikliranje, da si ona skine neku za svoje dugo šetanje. Gdje je nestala ta inatljiva mama kojoj je više postalo dosta da je drugi samo zajebavaju, bilo na poslu, bilo privatno?
Po tome mama vidim, štoviše ZNAM, da se možeš INATITI kad zaista to želiš. Po tome znam da ipak nisi takav slabić kojim se ponekad predstavljaš, da bi te pustili na miru. I ranije si voljela biti patnica, iako nažalost, u ovom slučaju jesi najveća patnica... To je ono što najviše ubija mene, kao njenu kći. Mama je mama, kakva god bila. Uvijek me voljela i dalje me voli do neba i nazad, kao i ja nju.
Nemoj misliti da se ne sjećam kako si plakala kad sam se prvi put selila od tebe u samostalne vode, nemoj misliti da se ne sjećam svih naših šopinga, kada sam te znala nažicati i za nešto skuplje od tvojih financijskih mogućnosti, pa si micica vadila čekove i na rate mi platila Martensice koje sam na kraju obukla valjda 20 puta u životu. I nemoj misliti da ne znam koliko te živciralo što pospremam sobu samo kada bi netko dolazio, a dotad sam se znala, kako ti kažeš, gušiti u prašini. Ali nikad se nisam ugušila, uvijek si je ti na kraju pobrisala. I na tome sam ti zahvalna i sjetim te se svaki put kada kćeri od dečka ostave kolut od toalet papira potrošen, a ne bačen. Ne zbog WC papira, da ne bi bilo, već zbog odgoja i vrijednosti koje sam uz tebe stekla.
Kada me prije par mjeseci uhvatilo da pišem o svemu ovome, ležala je na Rebru. Odlazila sam u tu bolnicu skoro svaki božji dan i grizla se ako bi propustila koji. Tada sam zbog njene dijagnoze bila ljuta na cijeli svijet, činjenicu da ima tek 55 godina i na 'hladnokrvnu' liječnicu koja ju je nadzirala na hepatologiji. Bila sam kadra iskoristiti činjenicu da radim u mediju i sve ih tamo, i liječnike/ce i medicinske sestre/braću, popljuvati, tko se god nije dobro odnosio prema MOJOJ MAMI.
Tada sam shvatila da ja moram postati njen zaštitnik, da su se uloge opako promijenile. Bila sam ljuta kada sam morala satima čekati i loviti njenu doktoricu, da bi mi tek u prolazu dok se žurila na predavanje rekla što je s njom i što slijedi. Bila sam ljuta kada su joj sestre zaboravile promijeniti jelovnik poslije kolonoskopije (prije pregleda/dijetno, samo juha ili ništa) jer mi je sljedeća dva dana govorila da je gladna i da ne dobiva ništa. Kada sam upitala sestru što se događa, da je pregled kolonoskopije odrađen i zašto ne jede normalnu hranu, sestra mi je samo mutavo odgovorila: 'Ajoj zaboravili smo, sad ćemo to promijeniti'.
Srećom, po bolnicama dosad nisam hodala, ali sam ih se ove godine nagledala za cijeli život. Kakve sve sudbine postoje, kakvih odnosa na relaciji doktor-pacijent sam čula da ima, da je ovo moje iskustvo očito 'mila majka'. Najgore u svemu je to što sam svjesna da vjerojatno većina zaposlenih u zdravstvu postupa moralno, solidarno i suosjećajno, no sami pacijenti ili njihove obitelji, pogođeni tragedijom, teškom dijagnozom ili slično - teško mogu iz objektivnog kuta sagledati cijelu situaciju. Reagiraju prilično nagonski, zaštitnički, povrijeđeno. Ne mogu niti ja drukčije, zato je ipak par odlomaka posvećenom i toj fazi njene bolesti. Ne zato što imam nešto protiv koga, već zato što je zaštititi moram, jer tu mi je ulogu udijelila sada već sve češćim bespomoćnim pogledom u plavo zelenim joj očima. Pa makar i prozivkama koje nitko neće čuti.
Ne događa se ovo samo meni, ali trenutno mi se događa. Nisam pisala predugo, već deset mjeseci, i na tome se ispričavam svima koji su me čitali, ako ispriku prihvaćaju. Imala sam legitiman razlog i još ga imam, hvala Bogu, dabogda ga imala što duže. Ne zbog nepisanja, već zbog što dužeg života moje mame.
Ne mogu lagati i reći da nije naporno ponekad, i da meni treba odmor od svega jer ponekad imam osjećaj da ću prošvikati. Otkad je poslana doma iz bolnice, nije samo meni na brizi, da je, moj život bi se preokrenuo za puni krug. Svejedno, i dalje se grizem danima kada ne odem do nje, iako znam da moram i ja malo stati na loptu. A kad dođem, kasnije se pitam jesam li joj uljepšala dan svojim dolaskom, da joj se život ne svede na gledanje televizije i čekanje. Pitam se može li se barem malo stati na noge pošto joj svaki put masiram mišiće na njima i što je bitnije - je li barem pokušala ustati?
Nekad je ona meni brisala guzu, kupala me, hranila i brinula se o meni, danas ja njoj to radim. Kad se prije to dogodilo? I svaki put mi se kaže 'hvala' nakon toga jer joj je neugodno. Ludica.
Prije koji dan me Facebook memories podsjetio na status koji sam napisala prije četiri godine: "Ovak il onak, 30. godina ti je krajnja za rađanje... možeš se luftirati godinu il dvije... ali, onda draga, odluka pada..." by Goga Trupeljak aka moja mama legenda!".
Pod komentarima sam tada napisala da je to izjavila jer se boji da neće doživjeti unuče, 'kao da ima 70, a ne 51 godinu'.
Danas ima, kao što već negdje gore napisah - 55. Ja jesam u tridesetoj godini, ali odlučila sam da sad baš namjerno neću zatrudnjeti, da još malo čeka, da još dulje živi.
Jer da joj uskoro udijelim to unuče, kakva je, rekla bi 'Doživjela sam i to, sada mogu otići s ove kugle zemaljske'. E ne dam joj, a vi nam držite fige da ova metoda obrnute psihologije potraje što duže!