Povodom velikog koncerta koji će sa svojom „četvorkom“ održati u maloj dvorani Doma sportova, s Damirom Urbanom popričali smo o tome što nam priprema na tom nastupu, novom albumu i načinu na koji piše pjesme.
Predstojeći koncert u Domu sportova jedan je od najvećih u tvojoj samostalnoj karijeri, što nam spremaš?
Kako je prostor velik i prima veći broj ljudi, set-lista je automatski drugačija i taj nam koncert neće dozvoliti da vijugamo kao inače kada smo neopterećeni da li držimo tenziju ili ne. Pazimo da prođemo sve faze rada, što inače nije slučaj, i da su sve ploče podjednako zastupljene. No onda shvatiš da pjesama ima previše i da zapravo na neki način sviraš singlove. Osim, naravno, novog albuma s kojeg ćemo izvesti više stvari bez obzira što album još uvijek nije zaživio i što ljudi s njega znaju pjesmu-dvije. Svjestan sam da one neće biti popraćene zbornim pjevanjem, ali mi smo takav bend da ne možemo ići protiv sebe. Odlučili smo se za Dom sportova jer će ovaj koncert dobiti drugačiji medijski pristup. U jednom trenutku se možda činilo kao da nas ne zanima što se događa s ostatkom scene i da nije moja briga što scena propada, što se cijelo društvo srozalo i što pada nivo vrijednosti, tipa: 'mi radimo svoje, a vani svijet propada'. Neki su se, poput Pipsa prije nas, odvažili da zauzmu nešto veći medijski prostor i nekako mi se čini da je red da se i mi pridružimo tome i da pokušamo vratiti ovakvoj glazbi mjesto koje joj pripada. Želimo pokazati tim ljudima koji će doći na koncert da nisu u manjini, da ih ima dovoljno da napunimo Dom sportova. Da nismo nevidljiva masa, već da ima publike za tu glazbu, bez obzira što ne zauzimamo prostor na televizijama i što nas možda nema na nekim klasičnim top-listama.
Izabrao si i zanimljive goste, s Mozartinama si već surađivao, no čini mi se kako Lovely Quinces i pogotovo Milici Šerbedžiji na taj način pomažeš da se predstave široj publici?
Kada smo dobili ponudu da sviramo u maloj dvorani Doma sportova, odmah je bilo „koga ćemo pozvati da svira s nama?“. Bilo je puno varijanti, htjeli smo da to bude netko iz Rijeke i razmišljali smo o bendu Jonathan koji mi je drag, ali su oni već dogovorili nastup u Tvornici samo par dana nakon ovog. Onda smo razmišljali koga bi bilo dobro pokazati većem broju ljudi, što smatramo da u ovom trenutku vrijedi i senzibilitetom i idejom, a da se sama glazba možda neće moći nametnuti. Drago mi je da postoji taj val ženskih autora i da možemo predstaviti najbolje od toga. Ne najkomercijalnije, već najbolje, ono komercijalno će se pokazati i bez nas. Milicu sam imao prilike vidjeti više puta i meni je to predivno. Njoj je ovo ogroman izazov, u potpunoj je panici jer joj je nejasno kako uopće nastupiti pred tolikim brojem ljudi. Međutim, vjerujem da je publika, koja će doći na koncert, tolerantna po bilo kojem pitanju i siguran sam da imaju želju čuti nešto drugačije. Možda im se neće svidjeti, ali će im dati šansu. Mislim da su to autorice čija glazba stvara svijet boljim – slušajući Lovely Quinces, koja je puno isfuranija, teško da će netko nakon njezinog nastupa izaći van i nekog udariti šakom u glavu. Njihove pjesme daju određeni mir, prvo sa samim sobom, a onda i sa svim što te okružuje. Ta glazba ne ide na agresivnost, na seks, dok ostatak naše popularne ženske scene itekako koristi svoju seksualnost. Ove autorice su lijepe i mlade, ali im je to potpuno nebitna stvar jer imaju što za reći. Svi ljudi koji će se pojaviti na koncertu su naši prijatelji, nama to nisu gosti. S njima se i privatno družimo i razmjenjujemo ideje.
Aktualni album „Mamut“ jedan je od najboljih u tvojoj karijeri, ali je i prilično nekomercijalan. Da li te iznenadilo koliko je dobro prošao - kritičari su oduševljeni, a i publika sjajno reagira na njega?
Nismo imali nikakva očekivanja, ali ono što me najviše iznenadilo je podatak da je album prvi na listama prodaje, i domaćih i stranih izdanja. Što djeluje gotovo nemoguće, nikad prije nismo bili na tim listama, niti s jednim albumom dosad nismo uspjeli ući ni u prvih 20. Počevši od omota pa nadalje, radili smo ga prvenstveno za sebe, da mi budemo zadovoljni. Tomislav Torjanac (autor covera, op.a.) je imao potpunu slobodu, pričali smo o njemačkom ekspresionizmu, o Europi koju očekuje rat, o krizi... Sve su to stvari koje komercijalno nisu lako probavljive, a takve su i priče na ploči. Dogodilo mi se svašta u zadnjih par godina, imao sam raznih loših iskustava i to sam htio prenijeti na album pa i pod cijenu da postane hermetičan i preintiman da drugima bude probavljiv. Vjerojatno se dogodilo da su se u toj poplavi smeća i izvođača koji rade isključivo zato da bi se svidjeli publici, pojavili ljudi koji su zatrovani time i koji više ne mogu ni gledati televiziju ili slušati ono što im se nudi na radio stanicama. Očito su „Mamuta“ dočekali kao vodu u pustinji. Kada smo radili spot za „Sutra ćemo pričati“ nismo bili sigurni da postoji portal koji će ga prikazati, a kamoli da će imati neku gledanost i da će ta pjesma biti jedna od najtraženijih na koncertima. Bend se nikada nije više družio, u ova krizna vremena smo se, možda i da sačuvamo zdrav razum, okrenuli jedni drugima. Uredili smo svoj studio, tamo smo snimili i veći dio albuma te smo čak napravili i nekakve slušaonice, tribine... imamo jedan krug ljudi koji nam pomažu da ostanemo zdravi.
U jednom intervjuu, čini mi se sa Saletom Dragašem, rekao si da ti je drago što ljudi tvoje pjesme iščitavaju na najrazličitije načine. No, na „Mamutu“ mi djeluješ puno direktniji, pjesme poput „Sutra ćemo pričati“ i „Dva metra (balada o vojniku)“ su gotovo pa klasični „storytelling“. Da li je to bilo planski?
Nije bilo planski, jednostavno, to sam ja. U pjesme redovno ubacujem i rečenice iz svakodnevnog života, i u njima ćeš naći i sve moje greške, probleme i mane ako ćeš ići tražiti iako, naravno, ne pišem o tome. U pjesmama možeš reći nešto za što inače ne bi imao muda, staviti se u nečiji tuđi lik ili kroz vlastiti riješiti nečiji tuđi problem. Radiš nešto dokumentarno uz malu količinu fikcije i to je zaista predivno. Nemam više potrebu za nekim dodatnim ukrašavanjima, ono što imam za reći i kažem. Dio fanova mi to i zamjera, ali isto tako ima i onih koji mi još uvijek govore: „zašto si razbio Laufer, sve ovo poslije je drek“. Ljudi se vežu za određenu fazu, nostalgični su prema svojoj mladosti. Ali najviše me veseli činjenica da, koliko god su pjesme izravne, sretnem nekoga koji mi kažu upravo ovo što i ti, kako sam postao direktniji, i onda iznesu sasvim drugačije, gotovo potpuno oprečno tumačenje. Oni su tako to čuli, što mi je nevjerojatno s obzirom su pjesme tako direktne. Zato mislim da nema ni smisla da kažem što sam zapravo htio reći i što sam odratovao sa sobom u toj pjesmi. Ljudi će se ionako vezati za nju i pronaći se u njoj. Pjesma je divan medij, upravo zato što prenese određenu atmosferu, daje ti određene boje, a što ćeš ti s tim bojama naslikati, to je već tvoja stvar.
Nakon Kundere na EP-ju, na „Mamutu“ se spominju Pier Paolo Pasolini i Bertolt Brecht. Smatraš li da pop glazba može dosegnuti umjetničku vrijednost književnosti ili filma?
Sigurno da može iako ja to ne mogu. Dugo vremena se bavim glazbom i stvarno uživam u tome što radim, ali sam svjestan toga da nisam neki „wunderkind“. Puno čitam i kada mi u ruke dođe pisac koji je stvarno genij, danima poslije ne mogu ništa napraviti jer sebi u odnosu na njih izgledam smiješan. Imaš pisaca koji pišu toliko prirodno i divno da dugo vremena ne mogu napisati niti jednu riječ jer me sram koliko sam loš u odnosu na njih. Drago mi je da imam mogućnost u pjesmama spomenuti određena imena jer sam svjestan da dio publike živi površno, nema vremena ili jednostavno nisu bili u situaciji da ih otkriju. Ako, na primjer, spomenem Mahlera, netko će zasigurno ići provjeriti o čemu je riječ, a slušajući Mahlera, oni nedvojbeno postaju bolje osobe. Pjesma se, naravno, nije morala zvati Pasolini, ali ako netko zbog toga krene doznati tko je on bio, zašto su ga ubili ili pogledati neki njegov film, vjerujem da sam već napravio dobru stvar. Kada sam slušao Smithse ili Scotta Walkera i kada bi u njihovom tekstu naletio na neko ime ili situaciju, išao sam doznati o čemu se radilo i na taj način sam se educirao, širio horizonte. Nadam se da to činim i ja, možda sam glup i naivan, ali jebi ga.
Otkad je glazbene kritike, bendove i izvođače oduvijek se guralo u neke ladice, povezivalo i uspoređivalo s drugima, no čini mi se kako ti predstavljaš iznimku pošto su jedine usporedbe kojih se sjećam bile one s Milanom Mladenovićem. Koga ti na, recimo, regionalnoj sceni vidiš kao svoje glazbene istomišljenike?
Problem je u tome što će neki ljudi, pogotovo u krizna vremena, svjesno napisati nešto manje kvalitetno, ali komercijalnije, samo da bi zaradili. Jako teško razdvajam djelo od autora i ako znam da je netko spreman prostituirati svoj talent, onda njegov rad više ne mogu shvaćati toliko ozbiljno. Kada je autor spreman žrtvovati svoju glazbu, misao, pogaziti vlastitu riječ i ideale iz mladosti, više ne mogu stati iza te osobe. Ima ljudi i bendova koji rade super stvari, međutim čini mi se kako se svi razvijaju i mijenjaju do trenutka kada nešto prođe, kada ih ljudi popuše, nakon čega u toj fazi i ostanu. Laufer je skoro slučajno napravio funky stvar “Lopov Jack” koja je postala hit, većina drugih bi nastavila u tom stilu do kraja života. Provrti malo u glavi i vidjet ćeš što su sve ljudi radili do trenutka dok im neka pjesma nije upalila, a poslije toga, samo jedno te isto. Sjećam se jedne izjave Briana Ena, kada su ga pitali što će raditi na sljedećem albumu, rekao im je da “možeš raditi sve osim onoga što ti je uspjelo na prošlom”. To sam pročitao kao klinac, ali me je naučilo da neprestano preispitujem sebe i ako se razvijam kao osoba, u plus ili u minus nije bitno, nije moguće da se tekstovi i glazba ne mijenjaju. Nekad se ja i publika pogodimo, nekad ne, ali to nije ni bitno. Žao mi je što se većina izvođača drži nekakve svoje formule, što smo isto pokupili sa Zapada. Vidi na primjer jedan ZZ Top koji su danas kao Zippo upaljači, svi znaju tko su i što su. Image je uvijek isti, gitare zvuče isto, brade se ne šišaju… Moja je najveća sreća što sam okružen divnim ljudima i što uživamo u tome da istražujemo i učimo. Svako malo uđemo u neko područje o kojem ne znamo ništa i to nas zapravo drži, zato volimo to što radimo. Zbog toga ponekad nemamo ni gotovu set-listu pa odaberemo krive pjesme i sebi useremo koncert. Ali u tome i jest ljepota, nekada se dese čudesni trenuci, a nekad i oni loši. No, spremni smo riskirati, ali većina drugih nije.
Predvodio si jedan od najboljih i najznačajnijih bendova devedesetih, snimio niz hvaljenih i nagrađivanih albuma, pa me zanima imaš li još uopće nekih neostvarenih glazbenih ambicija?
Nemam, jedino želju i potrebu za daljnjim stvaranjem. Već sad mi je problem što moramo promovirati album, a htio bih stvarati nešto novo. A ambicija u smislu prostora koje bih trebao napuniti nemam. Jedini smo s ovih prostora svirali u njujorškom CBGB-ju, što mi je oduvijek bila želja, proputovali smo i vidjeli nešto svijeta, bio sam član jednog od najvećih bendova na prostoru bivše Jugoslavije, imali smo suludo odanu publiku, potom sam krenuo ispočetka i ponovno došao do nečeg velikog. Stvorio sam publiku, to jest ona je stvorila mene i ja nju, imam predivan bend… Dobio sam više nego što sam mogao sanjati i poželjeti. Moji snovi i želje su mali i već sam ih odavno ispunio i prerastao.
