U dvorani Teatra &TD Csilla Barath Bastaić, Lana Barić, Nikša Butijer i Tvrtko Jurić odlaze u stand up, ostavljaju sve... u predstavi DisleksijaIrene Čurik. Upravo je toj predstavi pripala čast da bude jedna od najgledanijih prošle sezone. Zahvaljujući odličnoj glumačkoj postavi, zanimljivom sadržaju i specifičnoj formi, i ove se sezone našla na daskama &TD-a.
Što je upravo tu predstavu izdvojilo iz mase drugih, koji su njeni aduti, kakvo je stanje kod naših kulturnjaka, što smatra svojim najvećim profesionalnim uspjehom, otkrila nam je u razgovoru Csilla Barath Bastaić.
Nakon šest mjeseci na daske &TD-a vraća se 'Disleksija' u kojoj igrate jednu od glavnih uloga. Upravo je ona jedna od najgledanijih predstava prošle sezone. Možete li nam ukratko predstaviti njene ''adute''?
Vjerujem da će svatko tko dođe pogledati predstavu moći reći što je za njega "adut" predstave. Ono što je meni najzanimljivije je način na koji se obrađuje tema nemogućnosti komunikacije individue sa svijetom koji ga okružuje. Nas četvero u formi stand upa se pokušavamo konfrontirati sa svijetom koji ne razumijemo i na neki način se pozicionirati u njemu.
Pokušavamo ustanoviti jesmo li mi "disleksični" ili je društvo odnosno svijet "disleksičan". Svatko od nas izlaže se publici kroz jedan ili više alter ega preko kojeg komunicira svoje misli, frustracije, fobije, ljutnju, ludilo... Predstava je koncipirana kao jedan "disleksični" kolaž raznih situacija i scena u kojem mi, bilo kroz ispovjednu monološku ili pak dijalošku formu, tražimo svoje mjesto i progovaramo o osobnim temama koje u takvoj formi izvedene pred publikom dobivaju jednu širu konotaciju u kojoj se svatko na kraju može prepoznati.
Zanimljiva je također pozicija samog glumca u tako jednom pozitivno hektičnom konceptu. Naime, ne postoje dramski likovi koji imaju svoj dramski luk i ne postoji klasičan dramski luk predstave. To je jedan fini hod po rubu između performansa, glume, ispovjednog i zabavljačkog, sve uokvireno stand up formom. Predstava je brza, dinamična, a česte nuspojave su smijeh, prepoznavanje i potpuna zbunjenost gledatelja.
Pozornicu dijelite s Lanom Barić, Nikšom Butijerom i Tvrtkom Jurićem, a mnogi su vas prozvali predvodnicima novog glumačkog vala. Kako vam je bilo raditi s njima?
E, pa hvala onima onima koji su nas tako lijepo prozvali, hehe... Meni je uvijek bitno da se ekipa s kojom radim poklopi, a pogotovo ako se radi ovakav jedan projekt koji nema klasičan literalni predložak nego većina stvari nastaje iz improvizacija. Stoga je nužno povjerenje, podržavanje, strpljenje i znanje da što god napraviš, da će to svima biti okej, jednom riječju opuštena atmosfera. Irena nas je zaista super spojila jer meni je bio užitak surađivati sa svima njima.
Vaše je lice sve traženije na domaćoj glumačkoj sceni. Dokazali ste se na kazališnim daskama, u sapunicama i drugim tv-formatima, u kojoj se od navedenih formi, po vašem mišljenju, najbolje snalazite? Moram priznati da nemam preferenci. Moj posao ima mnogo lica i ja kao glumica pristajem na to. U svemu pokušavam naći glumački i osobni profit, a ponegdje i bolji financijski, hehe.
Bilo vas je posvuda, osim u sapunicama i predstavama, pojavili ste se i u jednoj reklami te u spotu domaćeg kantautora Danijela Jurića. Je li razlog tome novac ili jednostavno vaša sklonost da se okušate u različitim žanrovima?
Pokušavam si ne zadavati ograničenja u smislu da me samo jedan smjer interesira ili da samo nešto određeno mogu dobro raditi. Ponekad imam i strah mogu li ja to zaista dobro napraviti, ali važnije mi je provući to iskustvo kroz sebe i izvući iz toga maksimum.
S obzirom da ste glumili u domaćim sapunicama, poput Vile Marije i Doline sunca, koliko se rad na takvim formama razlikuje od rada u kazalištu?
Stvar je u vremenu i količini materijala. Neusporedivo se sve brže odvija na snimanjima sapunica, a zbog brzine i količine materijala prepušten si sebi da sam stvaraš život svom liku. Ali i to je super jer mene je to naučilo nevjerojatnoj brzini razmišljanja i reagiranja u kazalištu. Cijeli se podesiš na 500 okretaja u sekundi i to nosi sa sobom pozitivne stvari u kreativnom smislu.
Kako vi uopće gledate na fenomen sapunica i šeherezijadu u Hrvata? Može li domaći ''proizvod'' konkurirati nečem takvom? Treba početi ulagati u kvalitetan domaći dramski program pa nećemo gledati gdje je trava zelenija.
Godina koja se bliži kraju bila je dosta nezahvalna što se tiče kulturnjaka i same kulture, nije bilo novaca, smanjivala su se sredstva, sve u svemu, nije se dogodilo puno toga što bismo mogli okarakterizirati kao pozitivno. Kako ste se vi snašli u svemu tome i preživjeli?
Pa preživljavam kao i ostali slobodnjaci koji bi htjeli živjeti, a ne biti baš primorani preživljavati. Svi smo prisiljeni raditi puno veće kompromise nego što bi htjeli. Koliko znam 2011. godina će biti puno gora po kulturu nego što je bila protekla. Ali neki od nas ne daju se smesti i ne čekamo da nam posao padne s neba pa eto pokrećemo svoje projekte. Evo nedavno sam sa režiserkom Majom Šimić osnovala umjetničku organizaciju Dragon Teatar.
Što smatrate svojim najvećim glumačkim uspjehom? Što sam u svakom projektu uspjela pomaknuti neke svoje osobne granice.
Koja vam je uloga najdraža i zašto? Nema uloge koja mi nije draga na ovaj ili onaj način. Ali jedna predstava, jedna uloga mi se posebno urezala. Riječ je o predstavi FSK 16 u Maloj Sceni koja problematizira poziciju mladog čovjeka tj. adolescenta u društvu, progovora o odgoju, zanemarivanju, manipulaciji, bullyingu, seksualnosti.. zapravo o svim temama za koje mladi ne pronalaze sugovornike. Razvile su se razne polemike oko te predstave, burne reakcije neodobravanja i miniranja. To je bio pravi šok i pokazatelj kako je naše društvo po nekim pitanjima kruto i zatvoreno.
Imate li u planu neki novi angažman? Planovi su uvijek tu, ali realne okolnosti će biti te koje će odrediti koji plan je sretniji.
Prethodni članci:
arti-201004070537006
