Gospođa Nataša Bošković je vrlo ozbiljna osoba, ne dramatizira, odgovara koncizno i precizno. Kaže da samo želi saznati što se to točno dogodilo u labirintu zdravstvenog sustava kada je u lipnju 2017. nakon naoko bezazlene ozljede iznenada izgubila supruga. A u tu potragu za istinom krenula je svim legalnim kanalima, onim smjerom koji je sada svim nezadovoljnim pacijentima, ili članovima njihovih obitelji, sugerirao ministar zdravstva Milan Kujundžić.
Naime, nakon što je Udruga Roda isporučila u Ministarstvo zdravstva čak 400 svjedočanstava pacijentica koje smatraju da nisu dobile odgovarajuću medicinsku skrb, a inspekcijski nadzor još traje, mnogo puta je rečeno da se svi nezadovoljni trebaju žaliti, odmah, da postoje putevi kojima se to treba učiniti, da je nevjerojatno da mnoge žene koje su tek sada prijavile što su trpjele to nisu učinile odmah. Pa u čemu je problem?
Zašto pacijenti koji smatraju da nisu dobili zdravstvenu zaštitu kakvu trebaju ne reagiraju odmah, ili, još gore, uopće ne reagiraju? Zašto ne podnose žalbe i traže odgovore odmah? Znači li to da ne znaju kako to činiti ili – ne vjeruju da će išta ostvariti? Da će doći do odgovora? Ili se plaše osvete za svoje prigovore i sumnje?
'Nisam bila spremna na tolika poniženja'
"Za pokušaj proboja do ikakvog odgovora u zdravstvenom sustavu, ako sumnjate da netko od zdravstvenih djelatnika nije dobro napravio svoj posao, morate biti naoružani strpljenjem. Kada sam ja krenula u svoju bitku, znala sam da neće biti lako. Ali nisam bila spremna na toliko mnogo poniženja, bahatosti...", odgovora Nataša Bošković. Prisjeća se kako ju je jedan liječnik, s visine, okvalificirao kao "psihički rastrojenu". Samo zato jer nije htjela odustati od potrage za istinom.
A ona je vrlo razumna, smirena, osoba koja će za sebe reći, unatoč svemu, da izuzetno respektira liječničku struku, da joj ne pada na pamet iznositi paušalne informacije "pokupljene s Googlea". Uostalom, njezina kći je studentica pete godine Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta.
Nataša Bošković od smrti svog supruga bori se sa zdravstvenim sustavom
Probudila ga je bol u prsima i iznenada je preminuo
Nataša Bošković kaže za svog supruga Danijela da je bio zdrav i vitalan 55-godišnjak koji je svoj jedini problem, diabetes mellitus tip 2, držao pod kontrolom uz pomoć dijete i šetnjama oko jezera Jarun. Dana 8. lipnja 2017. uganuo je gležanj, otišao na Kliniku za traumatologiju i vratio se s longetom i dijagnozom "otkrhnuća vrška desnog lateralnog maleola" i uputom da dođe na kontrolu za tjedan dana.
Za tjedan dana, 15. lipnja 2017. Danijel Bošković je otišao na kontrolu na Traumatologiju,no tamo ga je mladi specijalizant pregledao, kaže danas gospođa Bošković, "preko volje", jer bio je praznik (Tijelovo). Skinuta mu je longeta, preporučen rasteretni hod, mirovanje, analgetik po potrebi. "Nije nam bilo jasno kako to da mu je longeta tek tako skinuta nakon samo tjedan dana, ali odgovor mog supruga je bio: "Ma nemam pojma, bio je nervozan što mora raditi, nije riječ sa mnom progovorio".
Tu istu večer noga se zacrvenjela, počela boljeti. Otišao je sutradan, 16. lipnja, kod obiteljske liječnice zamoliti za uputnicu za drugo mišljenje. Gospodin Bošković je uspio preko preporuke doći i do broja telefona jednog visokorangiranog liječnika u Traumatološkoj bolnici i razgovarati s njim, no on mu je rekao da je to normalan tijek oporavka noge, da ne treba biti zabrinut. U nedjelju, 25. lipnja, Danijela Boškovića je probudila bol u prsima, nije mogao disati, supruga je zvala Hitnu pomoć koja je stigla doista brzo, no, bilo je prekasno. Danijel Bošković je preminuo u svojoj 55. godini.
Uzrok smrti bila je masivna plućna embolija
Rezultat obdukcije, kaže gospođa Bošković, pokazao je da je uzrok smrti bila masivna plućna embolija. U telefonskom razgovoru, liječnik sa Zavoda za sudsku medicinu na Šalati, gospođi Bošković je rekao da "nikad u svom radnom vijeku nije vidio toliki tromb koji je nastao u desnoj nozi kao posljedica imobilizacije." Liječnik joj je također rekao da smatra kako se to moglo spriječiti jer je Danijel Bošković imao genetske predispozicije za nastanak tromba, njegova majka je preživjela plućnu emboliju koju je dobila nakon loma noge, te da je o tome trebalo voditi računa kad je imobiliziran. "Očito da se nitko nije potrudio prepoznati da spada u rizičnu grupu pacijenata, nisu mu uzeli anamnezu...", govori danas njegova supruga.
Nakon toga ona je krenula u bitku za razjašnjavanje što se to točno zbilo s njezinim suprugom. Prvo je pisala žalbu, ispunila je formular na stranici KBC Sestre milosrdnice (jer je Traumatološka bolnica dio tog Centra) i nakon mnogo više od osam zakonom predviđenih dana dobila je odgovor da je sve po pravilima struke. Potom se obratila gradskom Povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata gdje je dobila punu pomoć i podršku u daljnjem nastojanju da utvrdi je li njezin suprug umro zbog propusta liječnika. Dana 28. kolovoza 2017. uputila je predstavku Hrvatskoj liječničkoj komori, zapravo niz konkretnih pitanja na koje je tražila konkretne odgovore.
S obzirom na to da odgovor nije dolazio, nakon četiri mjeseca Povjerenstvo šalje požurnicu. Nataša Bošković je potom slučaj prijavila i Ministarstvu zdravstva, no od njih nikada nije dobila nikakav odgovor, samo obavijest da su uputili požurnicu prema Hrvatskoj liječničkoj komori. Odgovor Hrvatske liječničke komore stigao je tek 22. veljače 2018. nakon što se Nataša Bošković obratila Pučkoj pravobraniteljici za pomoć.
Je li netko zakazao u slučaju Danijela Boškovića, pita se njegova supruga Nataša
Uvredljiv odgovor iz liječničke komore
"Odgovor je bio uvredljivo jadno sročen... Bilo je tu i činjeničnih pogrešaka, nisu bila ni ispravno prepisana imena liječnika niti datumi iz moje predstavke. Nije bilo niti jednog odgovora na moja konkretna pitanja. I zaključak da je bilo 'sve po pravilima struke'. Da se pacijentima koje se ne operira ne daje tromboprofilaksa osim ako pacijent u svojoj osobnoj anamnezi nije imao slučaj prethodne duboke venske tromboze itd", komentira Nataša Bošković.
Uložila je žalbu, zatražila je da joj u medicinskoj dokumentaciji supruga koju je dobila s Klinike za traumatologiju točno pokažu na osnovu čega su zaključili da njezin suprug nije imao duboku vensku trombozu u njegovoj osobnoj anamnezi s obzirom na to da ga to nitko u Traumi nije pitao, niti u njihovoj dokumentaciji ima "a" od anamneze.
S obzirom na to da Hrvatska liječnička komora nije odgovarala na njezinu žalbu obratila se i Uredu predsjednice, i tek nakon toga Komora odgovara na žalbu, i opet tvrdi da je sve bilo po pravilima struke. "Ustvrdili su da su zaključak da moj suprug nije imao vensku trombozu u osobnoj anamnezi izveli iz nalaza njegova dijabetologa. To su, naravno, zaključili tek 'post mortem' jer taj nalaz liječnici u Traumatologiji nisu vidjeli, radi se o dokumentaciji koju sam ja priložila kada sam pisala žalbu Komori", objašnjava Bošković.
'Čovjek u 21. stoljeću u centru Zagreba umre od izvrnute noge'
"Unatoč činjenici da mi je puno liječnika u neformalnom razgovoru reklo da se dogodio ogroman propust, institucije uporno izbjegavaju dati objašnjenje kako to da čovjek u 21. stoljeću, u centru Zagreba, umre od izvrnute noge? Ili mi nemaju što reći ili ih nije briga?!", komentira Nataša Bošković i najavljuje svoju spremnost da se upusti u bitku za istinu pravnim putem. "Želim dobiti odgovor što se to zbilo tog kobnog lipnja 2017. i je li se moglo spriječiti".
Ona je jedna od onih koja želi pokazati svojim primjerom da hrvatski zdravstveni sustav nije nedodirljiv. Da pacijent ima pravo pitati. I sad ne želi odustati jer se sve pretvorilo u Sizifov posao. "Ne želim odustati jer sve te instance kojima se pacijent obraća, osim gradskog Povjerenstva za zaštitu prava pacijenata, upravo to žele: da odustanemo, da zašutimo."
Ima li sankcija za one koji su pogriješili?
Slučaj Nataše Bošković je jedan od još neriješenih, teških slučajeva. No, Povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata koje u Gradu Zagrebu vodi Damir Jukica te iste 2017. godine obrađivalo je, zajedno sa slučajem Bošković, ukupno 224 slučaja. Povjerenstvo je, unatoč skromnim uvjetima rada, samo riješilo čak 94 posto zaprimljenih pritužbi i predstavki pacijenata, a u šest slučajeva je zatražilo daljnje službeno postupanje kod nadležnih državnih i strukovnih institucija s javnim ovlastima.
Na pitanje koliko je liječnika za to nadležna Hrvatska liječnička komora sankcionirala tijekom 2017. na temelju pritužbi upućenih Povjerenstvu, Damir Jukica odgovara: "Koliko je našem Povjerenstvu poznato, nijednog. Nije sankcionirala čak ni svog člana, liječnika-koncesionara, koji se, prema ocjeni Ureda pučke pravobraniteljice, svojim ponašanjem u prijavljenom slučaju ogriješio o odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakona o liječništvu i Kodeksa medicinske etike i deontologije.
Štoviše, Ured gospođe Lore Vidović utvrdio je u tom slučaju i osnovanu sumnju na diskriminaciju pacijenta temeljem njegova zdravstvenog stanja, a HZZO je tom liječniku zbog sadržaja te pritužbe dao opomenu. Unatoč, dakle, svemu tome, Povjerenstvo za medicinsku etiku i deontologiju Hrvatske liječničke komore nije ga sankcioniralo. Kakvu je poruku time poslalo i liječnicima i pacijentima i aktualnom ministru zdravstva, prepuštam vašim čitateljima da sami zaključe."
Pacijenti ne znaju tko im može pomoći
Najveći problem je, smatra Jukica, da pacijenti i članovi njihovih obitelji i dalje, dandanas, ne znaju kome se i kako mogu žaliti. Jukica kaže da je upravo znakovito da nigdje nije objavljen podatak je li se ijedna od 400 nesretnih hrvatskih pacijentica koje su svoja svjedočanstva povjerile Udruzi Roda obratila za to zakonski ovlaštenim, nadležnim županijskim povjerenstvima za zaštitu prava pacijenata.
"Pretpostavljam da nisu bile informirane, da nisu znale, a većina ih to zasigurno ni danas ne zna – da u RH ta službena tijela za zaštitu tih njihovih prava postoje i razmjerno uspješno djeluju već više od 10 godina, da su u svom radu potpuno neovisna i da im, što također nije nevažno, njihove usluge stoje na raspolaganju potpuno besplatno. Liječnicima, pak, i medicinskim sestrama koje su se prema tim pacijenticama ponijele neprimjereno i njihovim nadređenima, odgovara da pacijenti ne znaju za postojanje i rad županijskih povjerenstava za zaštitu prava pacijenata jer im to omogućuje rad bez te objektivno najvažnije kontrole", kaže Jukica.
Jukica upozorava da je za njihov rad važno da im se pacijenti koji su doživjeli neki problem, ili sumnjaju da su žrtve nemara, jave što ranije, prije ili tijekom pružanja zdravstvene zaštite. "Najmanje možemo učiniti kada šteta zbog spornog načina pružanja usluge već nastupi. No, i tada, u pravnom pogledu, možemo učiniti mnogo. Možemo pomoći pri pribavljanju sve relevantne medicinske dokumentacije i dati informacije o svim pravnim koracima koji pacijentima i njihovim najbližima stoje na raspolaganju, a imaju i zakonske ovlasti pristupa u prostorije u kojima se obavlja zdravstvena djelatnost te pravo na uvid u način ostvarivanja prava pacijentica i pacijenata", kaže Jukica.
Damir Jukica
Ljudi ne vjeruju da će se njihov problem riješiti
On otvoreno progovara o tome da se često suočava s nepovjerenjem pacijenata u mogućnost da se riješi njihov problem. "Mnogi od njih su čuli za postojanje Hrvatske liječničke komore, neki i za zdravstvenu inspekciju Ministarstva zdravstva, ali mnogi od onih koji nam se obrate citiraju onu narodnu poslovicu 'Vrana vrani oči ne kopa'. Kaže da oni kroz rad Povjerenstva nastoje vratiti vjeru u sustav, ali to nije uvijek moguće."
Županijska povjerenstva za zaštitu prava pacijenata, kaže Jukica, zasigurno spadaju u najneželjeniju djecu EU u RH. Politički, cehovski i klanovski potpuno neovisna županijska povjerenstva predstavljaju praktički jedinu neovisnu – de facto, istodobno državnu i županijsku – instituciju koja odgovara jedino pacijentima, a svima koji ne poštuju njihova prava predstavlja nepoželjni, zapravo nepodnošljivi remetilački faktor.
Zbog neodgovornih šamar dobiva cijela struka
Jukica priznaje da se i sam susreće s brojnim problemima: "Svakako mogu posvjedočiti kako to izgleda kada službenim postupanjem našeg povjerenstva neki zdravstveni uglednik bude s pravom procesuiran i na određen način kažnjen, a do jučer je, ne znajući za naše postojanje, bio uvjeren da je nedodirljiv. U njima stječem doživotne neprijatelje koji mi, da bi mi se zbog toga osvetili, manijakalno nastoje pronaći formalnopravnu službenu pogrešku ili propust, kako bi me prijavili i trajno službeno neutralizirali. Naravno, time žele i mojim eventualnim nasljednicima na ovoj dužnosti poslati poruku kako će se provesti budu li kao i ja uzrečici "neka institucije rade svoj posao" nastojali dati puni smisao.”
Žalostan je, naglašava, jer zbog manjine neodgovornih, sada šamare dobiva cijela zdravstvena struka. "Iz svog prebogatog privatnog i službenog iskustva mogu posvjedočiti da velika većina liječnica i liječnika i ostalih zdravstvenih radnika, svoj posao obavlja besprijekorno, stručno i savjesno, ali zbog pojedinaca koji smatraju da mogu raditi što hoće, nekažnjeno, cijela se struka, kolektivno, našla na udaru kritike", kaže Jukica. Upravo zato on zagovara da se "kukolj odvoji od žita", pa i da sami zdravstveni radnici prihvate da se moraju aktivno boriti protiv "kukolja" u svojim redovima. A uspješno rješavanje žalbi pacijenata jest sigurno jedan od puteva.
Nataša Bošković