Povijesno natprosječno visoke stope nezaposlenosti tvrdokorno prate i ekonomski najrazvijenije regije svijeta. Kriza je dodatno produbila i učvrstila trend rastuće socio-ekonomske nesigurnosti za široke slojeve stanovništva. Naširoko promovirane politike štednje i fleksibilizacije samo doprinose rastu prekarizacije i predstavljaju aspekt njezine političke normalizacije. Posljedice su posebno dramatične za mlade koji tek ulaze na tržište rada, naročito u zemljama europske periferije, navodi se u članku Domagoja Mihaljevića koji prenosimo iz hrvatskog izdanja Le Monde Diplomatiquea.
Potencijal gnjeva
Velika zastupljenost mladih u prosvjedima koji su posljednjih godina izbijali od Brazila do Turske, od Egipta do Bugarske, od Santiago de Chilea do Ljubljane, usmjerila je fokus mnogih institucija i istraživača na trend kronično visoke nezaposlenosti mladih diljem svijeta. Izvješće Međunarodne organizacije rada (ILO) za 2013. godinu potvrđuje da za mlade u dobi od 15 do 24 godine koji traže posao redovi za nova radna mjesta postaju sve duži. Globalna stopa nezaposlenosti mladih, koja analizira radnu aktivnost osoba u dobi od 15 do 24 godine, procjenjuje se na 12,6 posto u 2013., što u apsolutnom broju iznosi 73 milijuna ljudi. Do 2018. godine očekuje se njezin porast na 12,8 posto. Stope nezaposlenosti mladih oštro variraju po regijama svijeta. U razvijenim ekonomijama i Europskoj uniji stopa je procijenjena na 18,1 posto, a ako se tome pribroje obeshrabreni radnici, stopa raste do 21,2 posto, pri čemu se očekuje do će 2015. ostati iznad 17 posto, uz vrlo optimističnu procjenu da će se do 2018. smanjiti na 15,9 posto. Najviše stope nezaposlenosti mladih su na Srednjem istoku (28,3 posto) i u Sjevernoj Africi (23,7 posto), dok su najniže u Istočnoj Aziji (9,5 posto) i Južnoj Aziji (9,3 posto).
No razlog za zabrinutost nisu samo nezaposleni mladi, nego i oni zaposleni, jer je kvaliteta njihova posla nerijetko degradirajuće razine. Udio zaposlenosti mladih s nepunim radnim vremenom (part-time) u ukupnoj zaposlenosti mladih u Europi 2011. godine iznosio je 25 posto, a još 40,5 posto mladih radilo je temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme. Kriza kapitalističke akumulacije mladima ne ostavlja mogućnost širokog izbora, već su nerijetko sretni i s onim radnim mjestom koje uspiju dobiti, neovisno o njegovoj kvaliteti, jer su često u očajničkoj potrebi za dohotkom. No zasigurno najglasnije zvono za uzbunu predstavlja podatak da je u ekonomijama u razvoju čak 60 posto mladih nezaposleno ili je pak zaposleno u vrlo neregularnim intervalima. Nedvojbeno, u pitanju je gigantski kontingent potencijalnog gnjeva.
Hrvatska - treća u Europi
Prema zadnjim podacima Eurostata za lipanj ove godine, nezaposlenost mladih u Europskoj uniji iznosi 23,2 posto (5,512 milijuna), s tim da razlike po zemljama dosljedno oslikavaju ekonomski fragmentiran portret stabilnog centra i raspadajuće periferije. Stope nezaposlenosti mladih najviše su u Grčkoj (62,9 posto), Španjolskoj (56,1 posto), Hrvatskoj (55,6 posto) i Portugalu (41 posto), a najniže u Njemačkoj (7,5 posto), Austriji (9,3 posto) i Nizozemskoj (11 posto). No kreatori ekonomske politike u posljednjih nekoliko godina više su se fokusirali na drugu, širu mjeru nezaposlenosti mladih, koja uzima u obzir one koji nisu zaposleni, ne obrazuju se i ne usavršavaju (NEET, engl. not in employment, education or training). Stopa nezaposlenosti mjerena ovom kategorijom za osobe od 15 od 24 godine u 2011. iznosila je 13 posto (7,5 milijuna ljudi), a za osobe od 25 od 29 godina 20 posto (6,5 milijuna mladih). Te stope predstavljaju porast u odnosu na 2008. godinu, kada su iznosile 11 posto za prvu i 17 posto za drugu dobnu grupu. Konzervativna procjena ekonomskog gubitka zbog dezangažiranih mladih procjenjuje se na 153 milijuna eura, odnosno 1,2 posto europskog BDP-a, iako je za mnoge zemlje taj trošak veći i od dva posto BDP-a (Bugarska, Cipar, Grčka, Mađarska, Irska, Italija, Latvija i Poljska).
Ipak, glavni razlog brige manje je brojka financijskog troška, a više potencijal socijalnog bunta protiv sustava koji je zaustavio svoj kotač ekspanzije, a time ujedno stopirao otvaranje novih radnih mjesta. Europski lideri stoga nervozno nastoje spriječiti moguće prizore okršaja mlade generacije i policijskih snaga. Njihova je briga za kapitalistički sistem posve opravdana. "Očito je da su kreatori politike ozbiljno zabrinuti da milijuni frustriranih mladih tragača za poslom predstavlja jednaku prijetnju eurozoni kao i javni dug ili slabe banke", izvijestili su na stranicama New York Timesa. Nepovjerenje mladih u institucije sistema prevladava u njihovim stavovima o službenoj politici, koju percipiraju kao punu korupcije, klijentelizma, licemjerja, laži i prekršenih obećanja. U drugom izvještaju istraživači bilježe da su "s obzirom na svoju specifičnu situaciju, mladi izvan posla, bez obrazovanja ili usavršavanja vjerojatno izgradili nepovjerenje prema institucijama jer primjećuju da autoriteti nemaju sposobnost riješiti probleme. Velik dio 'politički deziluzioniranih' mladih može doprinijeti potkopavanju legitimiteta demokratskih sistema u društvu".
Depresija i rezignacija
Krivnja se svaljuje na 'karakter' mladih, pa ih se optužuje za lijenost, tromost, nediscipliniranost, razmaženost ili narcizam. Potkopavanje legitimiteta u demokraciju? I ne samo to, jer skepticizam mladih u vezi perspektiva vlastite generacije nije prožet rezignacijom i defetizmom, nego se mnogi nadaju promjeni, ostajući do kraja ispunjeni optimizmom. "Za neke od njih kriza ne reprezentira samo katastrofu, već možda i jedinstvenu priliku da se sve dovede u pitanje: model razvoja, nedostatak meritokracije, korupcija, podcjenjivanje nepravedno 'žrtvovanih' mladih. Iz ovog rakursa, ostati optimističan postaje oružje za suočavanje s krizom. Optimizam se simbolično suprotstavlja socijalnoj devalvaciji koja pogađa mladu generaciju. Neuspjeh u tome znači da preostaju samo depresija i rezignacija. Ovo nas dovodi do prijelomne točke protesta u kojoj je – da bi se promijenilo sve – nužno ciljati visoko, odbacujući sve en bloc. Što god bio ishod tog konflikta, mnogi ispitanici uvjereni su da će živjeti u velikim socijalnim promjenama."
Reakcija europske elite – 'Garancija za mlade'
Odbaciti sve en bloc? Rotirajuće sirene u raskošnim odajama i širokim dvorovima čuvara europskog sustava mora da su se trenutno oglasile i požurile reakciju. Institucije Europske unije tako od 2010. godine provode niz kampanja, preporuka, paketa i inicijativa kojima promoviraju zapošljavanje mladih. Zadnje u lancu tih mjera je uvođenje Garancije za mlade.
Garancija za mlade utemeljena je početkom ožujka ove godine i predstavlja mjeru kojom se mladima do 25. godine u roku od četiri mjeseca nakon što napuste obrazovanje ili postanu nezaposleni osigurava ponuda zapošljavanja, nastavka obrazovanja, pripravništva ili stručnog usavršavanja. Financijska sredstva za provedbu te mjere osigurana su budžetom Inicijative za zapošljavanje mladih, koji iznosi šest milijardi eura za razdoblje od 2014. do 2020. Vodstvo Unije vjeruje da će ta mjera doprinijeti i trima ciljevima Europske strategije do 2020. godine: da 75 posto ljudi u dobi između 20 i 60 godina treba biti zaposleno, da stope ranog napuštanja školovanja trebaju biti ispod deset posto i da najmanje 20 milijuna ljudi treba izvući iz siromaštva i socijalne isključenosti. U kontekstu trenutne ekonomske krize, kada su svi politički i ekonomski potezi europske izvršne vlasti usmjereni protiv ciljeva Europske strategije, postaje jasno da je Garancija za mlade formulirana krajnje ambiciozno, komunikacijski možda zavodljivo, ali iz temelja neostvarivo.
Mreža ekonomskih sugestija koja se radijalno širi oko Garancije za mlade zagovara izgradnju sustava kooperacije mladih radnika, poslodavaca i službi za zapošljavanje (privatnih i javnih) u obliku ponude kvalitetnih radnih mjesta. Nastoji se također potaknuti unapređenje vlastitih vještina kako bi se stekle propuštene kvalifikacije, lakše pozicioniralo na globalnom tržištu rada i uspješnije penjalo na globalnoj ljestvici vrijednosti. Promiču se makroekonomske politike rasta i kreiranja kvalitetnih poslova uz osiguranje financijske i fiskalne stabilnosti. Posebno se naglašava poticanje poduzetništva za mlade kao metode samozapošljavanja i ulaznice u dinamični svijet poslovnih izazova. Europska vlast naglašava da provedbom i poticanjem ovih prijedloga ne samo da mladi ostvaruju svoj potencijal i akumuliraju ljudski kapital, nego se ujedno doprinosi realizaciji dvaju temeljnih ciljeva Europske strategije za mlade do 2018. godine: stvaranju što boljih prilika za mlade u obrazovanju i na tržištu rada te promociji aktivnog građanstva, socijalne uključenosti i solidarnosti za sve mlade.
Cinizam i licemjerje europskih institucija
Suština ovih mjera nije ništa drugo doli vježba u PR formulama, odnosno niz kontradiktornih marketinških poruka (suradnja radnika i kapitalista u istom cilju!; otvaranje novih radnih mjesta paralelno s fiskalnom disciplinom, dakle štednjom!), jer je nezaposlenim mladim ljudima važno ponuditi utopiju bolje budućnosti, stvoriti fiktivni svemir egzistencijalnog uspjeha koji je nadohvat ruke, a europsko vodstvo spremno im je pomoći da ga dohvate. Na taj način politička elita Unije poručuje da razumije kako mladi trpe udarce krize, ali da se istovremeno uhvatila ukoštac s problemom i odlučno ga rješava. Komunikacijska logika ovladavanja situacijom podrazumijeva izbjegavanje spominjanja strukturnih uzroka krize koji kreiraju nezaposlenost (mladih, ali i starih) neotvaranjem novih radnih mjesta. Umjesto toga plasiraju se objašnjenja da su mladi ranjivi jer su u prijelaznom životnom razdoblju ili zbog nedostatka iskustva, neadekvatnog obrazovanja i treninga. Stoga tobože postaje nužno investirati u ljudski kapital mladih Europljana mjerama poput Garancije za mlade, kako bi se osigurali dugoročni benefiti i doprinijelo održivom i inkluzivnom ekonomskom rastu.
Štednja i nezaposlenost su poput sijamskih blizanaca
No nije li upravo ekonomska politika Unije ta koja insistiranjem na brutalnim politikama štednje razara radna mjesta, komodificira obrazovanje, privatizira zdravstveno osiguranje, fleksibilizira radna mjesta, pogoduje financijskom kapitalu i ekonomije periferije sve snažnije gura prema dnu? Nisu li upravo odluke europske političke elite uzrokom što su i ona radna mjesta koja se otvore nebeski daleko od zahtijevanih kvalitetnih radnih mjesta za mlade, pa su mladi radnici prisiljeni potpisivati ugovore na nepuno radno vrijeme, ugovore na određeno ili, u najgorem slučaju, ugovore bez radnog vremena, koji ih stavljaju na raspolaganje pojedinom kapitalistu po potrebi, bez ikakvog zajamčenog radnog vremena ili nadnice? Nisu li upravo najviši ešaloni europskih institucija (Europske komisije, Europskog vijeća, Europske centralne banke) omogućili kapitalu da radnike maksimalno iskorištava, da ih dovede u stanje neprestane nesigurnosti i neizvjesnosti hoće li primiti plaću i hoće li ona biti dovoljna da se podmire računi?
Paradoksalnu logiku takve "brige za mlade" jasno je identificirao Jerome Roos: "Osim očitog licemjerja u ovoj brizi, jer dolazi iz usta istih službenika čije je nezadrživo insistiranje na štednji, neoliberalnim reformama i punoj otplati duga uvelike i uzrokovalo krizu nezaposlenosti, ova novootkrivena simpatija za patnju naše generacije gradi se na opasnoj pretpostavci koja služi ideološkoj rekonstrukciji nezaposlenosti mladih kao 'problema' koji nekako može biti 'razriješen' magičnim zahvatom ili kontinentalnim master planom – bez adresiranja dubinskih uzroka štednje, depresije i fundamentalno neodrživog dužničkog tereta, da i ne spominjemo unutarnje kontradikcije eurozone i globalnog financijskog kapitalizma općenito... Drugim riječima, zahtijevati mjere štednje bez rasta nezaposlenosti mladih isto je kao insistirati na srednjovjekovnoj praksi puštanja krvi bez gubitka krvi. Nije samo brutalno, nego u praksi i nemoguće. Štednja i nezaposlenost su poput sijamskih blizanaca, spojenih u kuku, dizajniranih da se međusobno podupru i osnaže."
U borbi europskih dužnosnika protiv nezaposlenosti nema interesa da se taj problem počne stvarno rješavati – u pitanju je tek strategija pacifikacije i kooptacije mladih u smjeru neoliberalnih reformi. Nezaposlenost nije generacijski problem, premda su mladi više izloženi jer se nova radna mjesta u vrijeme krize sporo otvaraju (ako se uopće otvaraju). Neprestano naglašavanje zabrinutosti za mlade najviše, čini se, proizlazi iz straha od socijalnog nezadovoljstva koje bi se moglo manifestirati na politički nepoželjne načine. Interes elita je, prije svega, umiriti ovu skupinu. Namjera je očekivani pronalazak radnog mjesta vezati uz fiskalnu konsolidaciju, tj. program štednje i radnu fleksibilizaciju, uvjeriti mlade da nova i bolja radna mjesta nastaju tek kada je javna potrošnja radikalno reducirana, da svijetla i uspješna budućnost počinje kada se zakon o radu prilagodi potrebama tržišta...
Nezaposlenost mladih u Hrvatskoj
Provođenje Garancije za mlade u okviru hrvatskog ekonomskog prostora počelo je prvog srpnja. Zadaću izvršavanja briselske volje na području radnog zakonodavstva u trenutnoj vladi rezolutno izvršava ministar rada Mirando Mrsić. U posljednjih godinu dana istaknuo se jednom drugom mjerom u borbi protiv nezaposlenosti mladih, čija stopa u Hrvatskoj iznosi 55,6 posto.
Prema zadnjem izvješću Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, broj mladih bez posla u apsolutnom iznosu bio je 57.127 osoba, dok raste i za dobnu skupinu iznad 24. godine, pa za kategoriju od 25 do 34 godine iznosi 77.736 nezaposlenih. Mrsić je u borbi protiv nezaposlenosti promovirao stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, koje mladima omogućava godinu dana "stjecanja radnog iskustva" kako bi kasnije lakše pronašli posao. Mjera funkcionira na način da mladi rade puno radno vrijeme za fiksnu svotu od 1600 kuna, koju međutim ne plaća poslodavac nego – država.
U protekloj godini temeljem stručnog osposobljavanja zaposleno je deset tisuća mladih. Koliko je ih ostalo raditi nakon isteka godine dana i pod kakvim uvjetima, ne navodi se. Uvođenje pripravništva uklonilo je određen broj mladih sa Zavoda za zapošljavanje, ali time sigurno nije riješeno pitanje zaposlenosti – nezaposlenost je samo odgođena do završetka pripravničke službe jer se tom mjerom ne stvaraju nova radna mjesta. No njezin je glavni cilj usmjeren na oštro rezanje cijene rada i privikavanje mladih na dugoročnu radnu nesigurnost. Postavljanjem cijene rada na 1600 kuna, s objavljenom namjerom da se ona poveća na 2300 kuna i tako približi minimalnoj plaći, onima koji su zaposleni s višim plaćama poručuje se da je njihov rad precijenjen jer mladi rade za znatno nižu cijenu, a možda i jednako kvalitetno, te su vjerojatno nakon osposobljavanja voljni pristati raditi za nižu plaću od one koju imaju stariji radnici.
Mjera stručnog osposobljavanja po realnim je učincima dakle samo lokalna inačica europske PR kampanje kojom političari simuliraju zabrinutost za mlade. Slične mjere već su postojale u Hrvatskoj: u vladinom programu za poticanje zapošljavanja iz 2002. tri od pet mjera bile su usmjerene na zapošljavanje mladih ("s faksa na posao", "iz učionice u radionicu", "učenjem do posla za sve"). Poput Garancije za mlade, zapošljavanje se nastojalo osigurati davanjem raskošnih subvencija pojedinim poslodavcima. Dakle umjesto da država putem monetarne i fiskalne politike pokuša stvoriti radna mjesta u određenim sektorima (industriji ili poljoprivredi), poreznim novcem stimuliraju se kapitalisti na privremena zapošljavanja. Povećano zapošljavanje (mladih i starih) nakon 2002. godine ipak nije bilo rezultat dobro osmišljene ekonomske politike, već posljedica globalnog financijskog vala koji je hrvatska ekonomija uspješno zajahala – do izbijanja krize. Problem je što novi val trenutno nije na obzoru, pa preostaju tek neuvjerljivo konstruirane opcije zapošljavanja.
Socijalna stigma nezaposlenosti
Mladi se moraju nositi i sa stigmom da su sami krivi za svoju nesreću. Sistemski ekonomski zastoj koji ne stvara nove radne prilike i degradira postojeći standard nerijetko se u potpunosti zanemaruje, a krivnja svaljuje na "karakter" mladih, pa ih se optužuje za lijenost, tromost, nediscipliniranost, razmaženost ili narcizam. Pronađi posao! bode oči sa stranica korporativnih biltena koji mlade pozivaju da se odreknu čekanja boljih prilika i prihvate bilo kakav posao, sretni da ga uopće imaju.
Prezir prema nezaposlenim mladima uparen je s iluzijama zaposlenih. Oni očajnički pristaju na konstantno podređivanje zahtjevima vladajuće klase za nižim nadnicama, dužim radnim vremenom, intenzivnijim rasporedom, ukidanjem zdravstvenog osiguranja, ne bi li sačuvali posao još jedan dan, dok obećani ekonomski razvoj ne nastavi tamo gdje je stao. Snažnu pomoć održavanju moći ove iluzije osigurava pogled na njezine alternative: nezaposlenost, emigraciju, gubitak imovine, siromaštvo, kriminal...
Učinci kronične visoke nezaposlenosti mladih primjetni su i na razini obiteljskih odnosa. Roditelji koji zahtijevaju od svoje djece da se zaposle, da postanu neovisni o njihovim primanjima, zanemaruju da se situacija u posljednjih 30 godina radikalno izmijenila, da je ovisnost sve većeg broja mladih o roditeljima strukturna ekonomska pojava, a ne simptom određenog karakternog deficita. Roditelji prvo zaposlenje svoje djece promatraju kroz prizmu vlastitog iskustva, upadajući u zabludu poistovjećivanja političkih i ekonomskih okolnosti dvaju različitih povijesnih trenutaka. Rezultat je zaklanjanje dubljih političkih procesa retorikom pedagoškog nestrpljenja.
S druge strane, oni roditelji koji razumiju u kakvom političkom i ekonomskom trenutku žive njihova djeca, često su žrtve nemoćnog straha za njihovu budućnost. "Kada upitam roditelje milenijske generacije kako vide budućnost svoje djece, odgovaraju mi da ne vole o tome razmišljati. Jedna je stvar otkriti kao roditelj da su pravila izmijenjena, da se tržište rada neće oporaviti, da ćeš se morati snalaziti za preživljavanje kako znaš. Druga je stvar odgajati djecu znajući da neovisno o tome koliko naporno radila, koliko bila talentirana, koliko raskošno sanjala, ipak neće imati prilika – jer u novoj ekonomiji prilike su kupljene, a ne zarađene. Svjestan si toga, ali ne možeš to priznati djetetu. Milenijski roditelj je uvijek Djed Mraz, uvijek pomalo lažljivac."
Kako se smanjuje broj sigurnih radnih mjesta, mnogi su mladi prisiljeni mijenjati poslove ustaljenim ritmom i prihvaćati nezavidne ponude za koje su prekvalificirani. Alternativa je opcija bijega u ekonomski stabilnije zemlje, s nadom pronalaska radnog mjesta i sigurnije egzistencije. U protivnom, mladi postaju sastavni dio "relativnog viška populacije" ili rezervne armije rada, ali njezin nestabilniji dio, potencijalno spreman tome pružiti otpor. U Zatvorskim bilježnicama Gramsci je primijetio: "Dok staro umire, a novo se ne može roditi, nastupa doba čudovišta."
Današnja mlada generacija suočena je s ogromnim izazovom, gurnuta u sraz s kapitalizmom čije snage počivaju na supereksploataciji, ali čija je moć daljnje ekspanzije itekako upitna. Konfrontacija sa sistemom stoga mora postati imperativ osiromašenih, poniženih i nezadovoljnih slojeva, mladih i starih podjednako, prožeta zahtjevom za društvenim uređenjem koje se neće voditi principima akumulacije kapitala i maksimizacije profita, za sistemom koji će svima osigurati radna mjesta, pristojne plaće, a svakodnevnu egzistenciju ispuniti socijalnim smislom.
* Autor članka Domagoj Mihaljević je ekonomist. Član je Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju u Zagrebu.
