Tako bi Zagreb, naime, mogao izgledati ukoliko nadležne institucije usvoje inicijativu neimenovanog građanina prema kojoj bi jedna od ulica nosila ime Milana Mladenovića, neprežaljenog lidera slavne Ekatarine Velike, a čitav jedan kvart bude imenovan po velikanima jugoslavenskog rocka.
Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova načelno je prihvatio tu ideju, ali je ubacio i sasvim nelogičan uvjet prema kojem će svaki od spomenutih rokera morati umrijeti da bi doživio takvu počast.
Suludo – većina njih svojim je pjesmama već odavno zadužila ovaj grad i sasvim je svejedno koliko ih još godina dijeli od trenutka kada će na krijesti nekog drugačijeg novog vala zapljuskivati nebeske pašnjake.
Apsolutno se slažem da ime Milana Mladenovića, jednog od rijetkih čije su ljudske veličine bile proporcionalne glazbenom talentu, i službeno zauvijek postane dijelom našeg grada, no smatram da postoje oni koji su to zaslužili više, ili barem prije od njega.
U prvom redu, riječ je o Džoniju Štuliću, velikom rock pjesniku preko čijih su stihova Zagreb upoznali i zavoljeli čak i oni koji u njemu nikad nisu bili, a nadolazeće generacije među njegovim birtijama i čudacima tragale za nekim svojim Zvečkama i Kavkazima.
Nekadašnji glas generacije već odavno je utihnuo i gitaru zamijenio svakodnevnim napušavanjem u nizozemskoj provinciji, a pisanje pjesama prevođenjem antičkih klasika koje, kako je to lijepo opisao Jura Pađen, djeluje kao da se Homer odlučio prepjevati neku epizodu Alana Forda.
Samim time, u glazbenom smislu pokojnik je koliko i članovi originalne postave EKV-a, zbog čega bi mu spomenuti Odbor mogao 'oprostiti' činjenicu da je fizički još uvijek među živima.
Nudim i kompromisno rješenje ovog problema – Mladenoviću dajte ulicu, a po onom čudaku koji je nekoć predvodio Azru nazovite bilo koji od gradskih trgova!
Za kraj, upozorit ću na još jedan potencijalni problem, koji je na svojoj koži najbolje osjetio veliki Joey Ramone. Nakon smrti, njujorške su vlasti dio Manhattana u kojem je sa svojim Ramonesima potpalio fitilj nadolazeće punk eksplozije nazvali po njemu, nesvjesne da se spomenuta četvrt pretvorila u mjesto kojim šeću junakinje „Seksa i grada“ i koji danas predstavlja sve ono protiv čega se nekoć davno borio.
Ne pripazimo li, ista bi se stvar mogla dogoditi i nama – zamislite da se nova Ludnica ili slični cajkaški klub otvori na nekom od kućnih brojeva Džonijevog trga ili Mladenovićeve ulice.