Ne znan kako drugi, ali ja ne bi bila u Milanovićevoj koži za sve pare ovog svita. Na stranu Božić i svi vjerski zanosi, ali mislin da je ufanje u novoga premijera ove godine nadmašilo svako ufanje, uključujući i ono ufanje u Isusa i svu pravednost Božju. Zato je on bidan i iša na misu slušat Bozanića, ne bi li ga prosvitlilo i ne bi li nekin tajanstvenin Božjin putevima dobija bar malo čudotvornih moći, svjestan da nan poslin svega još samo čudo može pomoć. Sićan se, nekih prošlih Božića judi su, ka i sav normalan svit na planeti, gledali na televiziji one američke božićne bajke i sve nastavke Sam u kući, a ove godine, kod koga god san od familije i prijatelja navratila, svi su buljili u televiziju čekajući šta će Milanović reć. Dobro, na momente mi i djeluje malo izgubljen i uspaničen ka i mali Kevin kad je osta sam u kući. Jedino šta je, za razliku od Kevina, Milanović nekako dostojanstveno i kontrolirano uspaničen.
Razlika je i u tome šta je on osta sam u kući nakon šta su lopovi kuću već temeljito pokrali i poharali. Pa mu sad preostaje samo lunjat po sobama i zbrajat šta je sve odnešeno. Nije nesta samo namještaj i obiteljsko zlato, nego, brate, iščupalo i instalacije iz zidova. Tako da nan premijer na momente izgleda ka glavni junak filma Blam u kući. Sve se nešto meškolji, pa sve nešto tija bi bit optimističan, al' ne previše, narafski, da ga ne bi ko uvatija za rič.
E, zato je on meni svjetski čovik – znan da političari i inače prednjače po toj sposobnosti izgovaranja riči a da ništa ne reču, ali Milanović je, šta se mene tiče, tu vještinu ove godine doveja do savršenstva. Ma kako samo uspije u istome govoru narodu dat do znanja da su izvjesni rezovi neophodni, ali da tih rezova u stvari neće bit, mada će ih morat bit ako ih i ne bude?
Oće, neće, a ako ih i bude, neće jako...
Onda opet naglasi, izvjesnih će rezova morat bit, ako želimo da nan bude bolje, iako on ne misli da ih baš mora bit, pa ih i neće bit čak ako ih i bude, jel'te, osim tamo di se baš mora, ali će pazit da ne budu previše bolni. Također, ako ti rezovi i budu bolni, pazit će da se nož ne zariva u zdravo tkivo i da se ne riže tamo di, kako je to pjesnički reka, "još ima sokova života". Ne znan na kakve je sokove života tačno mislija, ali meni to zvuči ka da namjerava pritvarat vodu u vino. Znan i to da puno judi baš i ne viruje u njegove čarobnjačke moći, ali šta ima veze, pa nisu ni Isusu virovali. Malo me je ipak straj jer ovi narod odavno više ne more plaćat ni vodu, a kamoli će plaćat vino. Ne daj bože, ako se Milanović zanese, moga bi nan sve šta još moremo plaćat pritvorit u nešto šta ne moremo. Je da je toga malo ostalo, ali ipak, opreza nikad dosta. U svakon slučaju, slušajući ga, vizualiziran doktora kako se sa pilom u ruci sprema čoviku odsić nogu bez anestezije, uvjeravajući ga: "Ne bojte se, nećete ni osjetit."
Duh zajedništva
U međuvrimenu, nacija se fokusirala na Kerumovo prvo pojavljivanje u Saboru i digla se neviđena prašina okolo njegovog kašnjenja. Pa in to nije bilo dosta, nego se cili puk počeja bavit istraživačkin novinarstvon u namjeri da otkrije pravi razlog tog kašnjenja. A ludoga svita, majke ti irudove. Namisto da ga zbog toga kritiziraju, tribali bi to njegovo kašnjenje poticat, jer je jedina šansa da Sabor kol'ko tol'ko normalno funkcionira upravo u tome da Kerum na sve sjednice rečenoga Sabora nekako zakasni.
Mene je od svih vijesti i događanja u zadnje vrime najviše razgalila vijest o nekome prevarantu Tomislavu, koji se je po svitu predstavlja ka hrvatski diplomat, izradija lažne vizit-kartice, šeta po javnin skupovima i još izmamljiva i pljesak. Na tu san vijest, ka nikad dosad, osjetila taj neki božićni duh zajedništva među narodima. Pomislila san, raznježeno, eto, cili svit je Hrvatska. Čovik je na visokoj funkciji, uopće nije ono šta se predstavlja da je, laže ih i vara, a oni ne samo da to ne kuže, nego mu još i plješću.
