Liječnici, prosvjetari, policajci i zatvorski čuvari traže veće plaće, štrajkovi su najavljeni, neki su već i počeli, izborna godina je pred vratima, a Vlada na mukama.
Ispred splitskih Firula, liječnici i sestre u srijedu upozoravaju kako je zdravstvo u ozbiljnoj situaciji, traže povećanje plaća i kolektivni ugovor. Ljudi odlaze iz zdravstva u inozemstvo, pa je pitanje tko će nas u budućnosti liječiti i njegovati, poručuju. Početna plaća medicinske sestre od 4500 kuna nije dovoljna. Prosvjeduje se i ispred Rebra.
U četvrtak prosvjed učitelja i nastavnika za Markovu trgu. Traže povećanje koeficijenta za plaće u prosvjedi za šest posto i sastanak s premijerom Plenkovićem. S plaćama nisu zadovoljni niti policajci koji traže povećanje plaća za sedam posto i upozoravaju kako će, ako im to ne bude ispunjeno, krenuti u štrajk. Najmanji im je problem, kažu, unutar 24 sata dogovoriti štrajk, koji će izazvati kaos.
'Pet do 12', prosvjed liječnika i sestara ispred Rebra ove srijede
Gdje je novac?
Može li Vlada pronaći sav taj novac pitamo Ivicu Rubila, ekonomista sa zagrebačkog Ekonomskog instituta. Plenković i njegovi ministri su, kaže nam, u nezavidnoj poziciji - zahtjevi stižu s više strana, a da bi ih se zadovoljilo, potreban je ozbiljan novac. "Međutim, pojava takvih zahtjeva ne iznenađuje, jer je i sama Vlada dala dosta povoda. Iz Vlade se ne propuštaju pohvaliti poboljšanjem generalne trenutačne ekonomske situacije, ne propuštaju istaknuti pokazatelje koji u odnosu na recesijske godine pokazuju oporavak, iako nije nimalo očito da je Vlada svojim potezima ikako utjecala na to što je gospodarstvo recentno živnulo", kaže Rubil.
U takvoj situaciji, mnogi su prepoznali pogodan trenutak, a radnici u zdravstvu i prosvjeti vrlo lako argumentiraju zbog čega su njihovi zahtjevi legitimni. Uz to, kaže Rubil, "prijetnje" odlaskom iz zemlje postale su dijelom standardne retorike traženja povišica". Novac Vlada može pronaći, barem za dio ovih zahtjeva, a po onome što izabere bit će jasno kakvi su joj prioriteti, nastavlja naš sugovornik.
"Novac se može pronaći, što iz ušteda na raznim troškovima koji čak i nisu svima nama vidljivi, kojih sasvim sigurno ima i u samim sustavima zdravstva i obrazovanja, ali i u ostatku javnoga sektora. Ekonomisti i ekonomski komentatori prečesto ističu kratkoročne učinke zadovoljavanja ovakvih zahtjeva na javne financije, upozoravaju kratkoročni utjecaj na deficit i dug, a gube iz vida dugoročne koristi od zadovoljnog zdravstvenog i prosvjetnog radnika i utjecaja tog zadovoljstva na zdravstvo i prosvjetu u cjelini."
Jednostavne argumente protiv plaćanja po učinku teško je pronaći, ali taj je model u zdravstvu i školstvu neprovediv, smatra Rubil
Pedijatrica s gigantskom plaćom
Jedan od slučajeva koji je nedavno izazvao velike polemike u javnosti jest onaj pedijatrice u Puli, Mirne Milevoj Ražem, koja mjesečno zarađuje 39 tisuća kuna. Doktorica Ražem je objasnila kako joj ništa nije poklonjeno te kako je, primjerice, u lipnju imala 316 radnih sati. Radi, tvrdi, za najmanje dvoje, a da je nema, ne zna se tko bi radio jer bolnica nema ljudi te ginekologija ne bi mogla normalno funkcionirati.
Mnogi su tada stvari postavili ovako - najboljima i onima koji najviše rade plaće bi trebale biti visoke, mnogo veće od sadašnjih, dok bi oni, kolokvijalno nazvani "uhljebima", trebali "odletjeti" iz javne službe ili im barem plaća nipošto ne bi trebala rasti.
Ekonomisti i stručnjaci godinama govore o modelu nagrađivanja i rasta plaća u javnom sektoru ovisno o učinku. Ipak, novi zahtjevi sindikata traže linearno povećanje, svima isto, svojevrsna uravnilovka. Znanstveni suradnik na Ekonomskom institutu Rubil slaže se kako privlačno zvuči da bi ljude trebalo plaćati po učinku te kako je teško ponuditi jednostavne i uvjerljive argumente protiv tog načela.
'Kako izmjeriti učinak u ovim sektorima?'
Na temelju toga mnogi tvrde kako linearno povećanje nema smisla, nego bi trebalo voditi računa o učinku, što Rubilu zvuči nepromišljeno. "Kada govorimo o zdravstvu, školstvu, policiji i sličnim javnim uslugama, kako izmjeriti učinak?", pita se.
"Naravno, moguće je mjeriti učinak sustava kao cjeline, u smislu mjerenja zadovoljava li sustav nekakve agregatne potrebe društva za uslugama za čije je pružanje isti sustav i stvoren. Međutim, čak i u tom slučaju, dobar učinak nikako nije znak da na dotični sustav treba potrošiti više, kao što ni loš učinak ne znači da od njega treba uzeti, jer možda mu treba dati više da bi bio bolji. Problem je još veći kada se spustimo s razine sustava do pojedinca zaposlenog u njemu.
Ili ćete pronaći novce, ili vas čeka vruća jesen, poruka je sindikata Vladi
Kako mjeriti pojedinačni učinak učitelja, profesora, medicinske sestre, liječnika, policajca? Rekao bih, bez pretjerivanja, da ako se njihov rad shvati kao rad čiji je učinak moguće mjeriti kao učinak, primjerice, radnika u telefonskoj prodaji ili raznosača letaka, onda je nešto pogrešno, i bojim se da društvo od toga nema koristi, nego samo štetu." Zbog svega toga, poručuje, smatra da je plaćenje po učinku u ovim sustavim zapravo neprovedivo, za razliku od nekih drugih dijelova javnog sektora.
Argument koji se isto tako često poteže u raspravi o našoj javnoj upravi jest kako je velik problem što je skupa, ali još veći što je - neučinkovita. U to se i većina nas barem jednom uvjerila na svojoj koži. Isti takav dojam ima i naš sugovornik - troši se previše u odnosu na ono što dobivaju građani. Ipak, naglašava, to je tek grupna ocjena, impresija o javnom sektoru kao cjelini.
Za zahtjeve sindikata resorni ministri još i imaju sluha, ali odgovor na pitanje ima li novca, Plenković će potražiti u bilježnici Zdravka Marića
Usporedba javnog i privatnog sektora
"Međutim, treba biti oprezan, jer prosjek skriva fine detalje, pa prosuđivanjem o cjelini temeljem impresije - pa čak i znanja - o prosjeku, riskiramo pogreške i posljedične nepravedne prosudbe o pojedinim dijelovima. Prečesto se govori o učinkovitosti javnoga sektora kao cjeline, uz neizostavno spominjanje 'uhljeba'.
Na temelju utisaka stečenih kroz iskustvo s pojedinim dijelovima javnoga sektora, ljudi su skloni pogrešno i nepravedno generalizirati. Mislim da se prilično jasno može utvrditi koji dijelovi, s jedne strane, imaju zadovoljavajući učinak, od kojih građani dobivaju koliko trebaju dobiti, i s druge strane, koji dijelovi nemaju zadovoljavajući učinak", kaže Rubil. Dodaje kako to automatski ne znači da bi se u dijelovima s lošim učinkom plaće trebale smanjiti - već da bi se trebalo poraditi na unapređenju njihove učinkovitosti.
Uz navedene sektore povećanje plaća traže i vozači autobusa, čiji poslodavac nije Vlada. Otvara to i pitanje plaća i uvjeta u privatnom sektoru, u odnosu na javni. Plaće su kod privatnika manje, što je i logično i tako je gotovo svuda u svijetu jer se javnosektoraši u pravilu bave djelatnostima za koje je potreban viši stupanj obrazovanja. Pa ipak, i usporedba prosječne plaće u javnom i privatnom sektoru za istu razinu obrazovanja i druge relevantne krakteristike pokazuje kako je prosječna plaća viša u javnom sektoru, zaključuje naš sugovornik.
