Jedan od najosebujnijih bendova naše scene, Kawasaki 3P, 25. će ožujka u Domu sportova održati svoj najveći koncert u karijeri. Tijekom 24 godine postojanja bend je izbacio tri albuma - antologijski debi "Kawasaki 3P", zatim album "Idu Bugari" te "Goli zbog pasa".
Mnoge pjesme s tih albuma postale su hitovi, a jedna od najbitnijih bila je "Antonija". Upravo njome je Kawasaki 3P zadobio širu masu, jer, svojom pojavom na Euroviziji 2003. ostavili su, malo je reći, iznimno upečatljiv dojam.
Ipak, kruna njihove karijere je, na neki način, koncert u Domu sportova koji će biti zabilježen na DVD-u. Stoga smo povodom velikog koncerta Kawasaki 3P-a porazgovarali s gitaristom benda, Tonijem Babarovićem.
Ove godine slavite 24 godine postojanja kao bend. Koji su vam bili najdraži trenuci u karijeri i zašto?
Bilo je mnogo lijepih i zabavnih trenutaka. Dragi su nam uvijek prvi promotivni koncerti nakon izdavanja albuma. Tada pokušavamo uživo prenijeti ono što smo smišljali u studiju i zanimljivo je vidjeti kako publika reagira na nove pjesme.
Jako je dobar osjećaj vidjeti da uživaju u njima. S druge strane, lijepo je dobiti i priznanje od kolega muzičara, pa se sjećamo Porina i ostalih nagrada koje smo dobili. Ali meni su možda najdraži trenuci oni intimni i kreativni, kada nas devet u „rupi“ prvi puta zasvira neku novu stvar, pogledamo se i skužimo da je to to. Taj zanos, elan i entuzijazam je vjerojatno razlog zašto sviramo.
Kada se pogledaju vaši počeci, prvi, vaš antologijski album iz 2003., lansirao vas je vrlo visoko. Jeste li tada, prije 24 godine, ima li ikakva očekivanja ili pomišljali da ćete narasti u ovako veliki bend?
Ne, nismo imali pojma niti koliko je to popularno, zapaženo, a
niti ikakvog plana što bi s time. Sjećam se da nismo uspjeli niti
organizirati ikakvu promotivnu turneju oko tog prvog albuma.
Jednostavno se nitko nije brinuo oko toga i sve je išlo
stihijski.
Tek nakon šest godina izdali smo „Idu Bugari“ koji je imao sjajan
prijem kod publike i kritike. Ali ni tada nismo imali neki jasan
plan kako to iskoristiti. Mislim da općenito ne razmišljamo na
taj način, nemamo neka jasna ili velika očekivanja ili
pretenzije. Ako nešto bude – bit će. Mi smo tu, sviramo, stvaramo
i uživamo u tome.
Kao bend ste počeli djelovati 1993., a prvi studijski album ste izbacili tek deset godina kasnije. Postoje demo snimke iz tog desetogodišnjeg perioda, no zbog čega ste čekali deset godina da izbacite službeni materijal?
Eto, upravo to oslikava naše ponašanje unutar benda. Ne forsiramo, nemamo strateške planove ili ciljeve koji se moraju ispunjavati. Prvi album smo snimili kada smo bili spremni za to. Kada smo se ekipirali i presložili pjesme iz ondašnjeg kaosa u neki format za album. I naravno, kada smo imali neku konkretnu ponudu oko izdavanja, plaćanja studija i promocije.
Kada se pogleda biografija benda ističe se nekoliko zanimljivih crtica, poput onih u kojima se navodi da ste na intervjue i koncerte slali svoje dublere jer vam se nekad nije dalo svirati ili davati izjave. Je li vas postupna zainteresiranost publike za vaš rad natjerala da šalu i dublere stavite na stranu i ozbiljnije se prihvatite glazbe?
Ha, sad je teško poslati dublere kada svi znaju kako izgledaš. Inače bi to radili i dan danas. Izjave i intervjue dajemo, shvatili smo da moramo i da je to nužan dio rada benda.
Ipak, ne dajemo ih svakome i ne odemo na svaku emisiju na koju nas pozovu. Imamo određene kriterije o tipu medija, formatu emisije u kojoj gostujemo i novinaru s kojim radimo. U bendu i dan danas postoji problem tko će dati intervju jer se to u stvari nikome ne da.
Vaša glazba je kombinacija punka, ska i reggaea. Koji su glazbenici i bendovi utjecali na vas?
Mnogi, različiti kroz vrijeme i različiti za svakog od nas. Ima nas 9 i svako sluša nešto drugo. Teško bi se mogli dogovoriti oko 10 bendova koji su baš svima dobri. A prošlo je i vrijeme, nitko ne sluša iste bendove koje je slušao prije 25 godina. Mislim da je zato i glazbu koju radimo teško definirati ili povezati s nekim „uzorom“.
2015., kada je izašao i vaš treći album "Goli zbog pasa", snimili ste i dokumentarac o bendu. Nakon malo kopanja po internetu primijetio sam da dokumentarac još nigdje nije objavljen. U kojoj je on trenutno fazi?
Trenutno je u fazi montaže, a mislimo još snimiti i par završnih kadrova vezanih uz koncert u Domu sportova. Taj je koncert nekako završetak ciklusa „Goli zbog pasa“ i fino bi to pasalo na kraju. Vjerujemo da će s obzirom na to i film biti i gotov negdje do ljeta.
(Kawasaki 3P / Julien Duval)
Dokumentarac je snimljen u Jabuci, a što se tiče samih članova benda, Jabuka je za vas jedno važno okupljalište. Kako komentirate čitavu situaciju koja se u posljednje vrijeme događala s Jabukom i na odluku o njenom zatvaranju i borbi za ovaj kultni zagrebački klub?
U Jabuci je snimljen dio materijala u kojem izvodim pjesme uživo. Tako da će to biti smo jedan dio dokumentarca koji je širi i oslikava rad benda u jednom cijelom periodu. Što se tiče Jabuke i situacije oko nje to nas pogađa osobno i emotivno jer je taj klub dio našeg identiteta, a i identiteta nekoliko generacija mladih.
Jabuka je kultni Zagrebački klub, dio urbane kulturne i glazbene scene. Odluka o zatvaranju, prenamjeni prostora i slično odražava potpunu kulturnu nepismenost, ignoranciju i primitivizam.
Na žalost, to su trenutne odlike šire kulturno-političke klime u hrvatskoj. Mi nismo političan bend i ne borimo se kroz glazbu izravno za svoje stavove i uvjerenja, ali ćemo se za Jabuku boriti svim sredstvima. I kao pojedinci i kao bend, jer to je napad na glazbenu i kulturnu scenu Zagreba, a time i na nas.
S obzirom na 24 godine postojanja, uspijevate li živjeti od glazbe i može li jedan bend vašeg kalibra isključivo živjeti od nje?
U Hrvatskoj se unutar ovog žanra, s jednim bendom našeg kalibra može živjeti jako teško i skromno. Zato mnogi u bendu radi još nešto oko glazbe, bilo da sviraju još s nekim, poučavaju muziku ili se bavi produkcijom i snimanjem spotova. Ostali rade neke druge poslove, pa imamo kamermane, montažere, fotografe, znanstvenike, uzgajivače kupina. To što smo dugovječni na sceni nema veze s zaradom i zarada se na žalost ne povećava s godinama staža. Dakle, s Kawasakijem se sigurno ne bavimo zbog novaca ili plaće jer bi to bilo suludo i suicidalno. Postoje drugi motivi.
U ožujku u Domu sportova održavate svoj najveći koncert u karijeri. Kako teku pripreme za njega?
Već smo neko vrijeme u pripremama i nalazimo se, dogovaramo i sviramo, ali bi rekao da prave pripreme još nisu počele. Još smo u fazi kreacije i preslagivanja, a tek onda počinje uvježbavanje.
Ovo je naš najveći samostalni koncert i dosta se bavimo organizacijom, planiranjem, gostima, scenom. Osim toga, snimat ćemo ga uživo za live izdanje, pa oko toga isto ima dogovora. Čim sve to posložimo idemo na usviravanje i fini glanc nastupa.
Taj koncert nam ujedno donosi, kako si rekao, i "Live iz Doma sportova". Stvara li vam se pritisak zbog toga što će koncert biti zabilježen na DVD-u ili ga planirate odraditi opušteno i u tipičnom K3P stilu?
Bit će sigurno tipično kawasakijevski. Možda ćemo imati negdje podsvjesno ideju da se sve snima, ali nakon par taktova i uz publiku brzo ćemo se vratiti u naš film.
Što nas sve očekuje na koncertu u Domu sportova? Spominjali su se i gosti pa tko će sve nastupiti sa vama?
To je još u fazi pregovora i isprobavanja. Neka bude iznenađenje za sada, a objavit ćemo goste kada budemo 100% sigurni. Mogu samo reći da razrađujemo nastup s jednom kazališno-kabaretsko-plesnom grupom, posebnog scenskog izričaja.
Zanimljivo je da vaši studijski albumi nastaju sa šest godina odmaka. Rekli ste u jednom intervjuu da je to zato jer dvije godine svirate neki album, pa dvije godine razmišljate, a zatim dvije godine snimate novi materijal. Znači li to da nas novi album K3P-a očekuje 2021. ili novi materijal možemo očekivati i ranije?
Prilično točno. Hajmo reći da će biti tada, pa ako bude prije – super. Da si ne stvaramo pritisak, očito je da rad pod stiskom i prisilom ne volimo raditi i stvarati.
