Branko Lazarević bivši je policajac i šef ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke, novinar i publicist.
Zahvaljujući ovom umirovljenom kriminalistu, vikendima u veljači čitajte o događajima na kojima je radio sa svojom ekipom. Teške su to sudbine iz prošlosti o kojima javnost do sada nije puno znala.
Danas donosimo priču o monstrumu koji je silovao i zadavio 12-godišnjakinju. U svom crnom notesu smrti imao je na popisu i njezinu prijateljicu.
Mrtvo tijelo djeteta u šumi
Nakon što je silovao dvanaestogodišnju djevojčicu, ubojica se pridigao i iz džepa hlača izvadio pedantno umotan konopac. Brzo ga je odmotao i stavio oko vrata žrtvi. Klečeći na koljenima čvrsto je divljački stegnuo i neko vrijeme držao sve dok se nesretnica nije potpuno umirila. Ustao je, osluhnuo, pa oprezno krenuo prema rubu šume. Ponio je i konopac. Kada je malo odmakao, zastao je i pogledao nepomično tijelo, a onda izašao na puteljak i kreuo u naselje. Kao da se ništa nije dogodilo. Putem nije nikoga sreo.
Nekoliko dana kasnije te 1994. godine, pronađeno je mrtvo tijelo.
"Evo, tu je, pet metara odavde, kroz šiblje", jedva je izgovorio policajac u odori koji je prvi stigao na mjesto zločina. Inspektor je pažljivo prišao mrtvoj djevojčici. Po izgledu tragova na vratu, odmah mu je bilo jasno da je zadavljena. Hlače su bile navučene, rasporak raskopčan. Donji gumb je nedostajao, ali to još uvjek ne mora značiti da je silovana. Tko bi uopće mogao silovati djijete? Gumb je mogao otpasti prilikom opiranja.
Djevojčica dala trag policiji
Tek na obdukciji dokazano je da je silovana. I dugogodišnjim policajcima, specijalistima za krvne delikte koji su se već mnogo toga nagledali i naslušali, trebalo je vremena da se oporave od šoka, da dođu k sebi...
Gledajući maleno mrtvo tijelo na obdukcijskom stolu, policajac se zakleo da se neće smiriti dok ne pronađe ubojicu ma gdje on bio. To je u stvari jedini način na koji se on može koliko-toliko odužiti tom malenom nedužnom biću.
Na samom početku policija nije imala ništa opipljivo. Nikada ništa slično nije se dogodilo u Zagrebu. Vrijeme je nemilosrdno odmicalo, a ubojici ni traga. Gotovo da i nije bilo osobe u tom dijelu grada, s kojom policajci nisu razgovarali, baš sa svima.
Razgovarali su čak i s djecom. I onda tračak nade. Jedna djevojčica, vršnjakinja ubijene, ispričala je da je prije nekoliko mjeseci u blizini mjesta zločina srela nepoznatog muškarca koji ju je zaustavio i ljubazno razgovarao s njom. Čak je u neki adresar zapisao njezino ime i adresu.
Možda je ovo ubojica, možda je baš to čovjek kojeg "zanimaju" djevojčice. Bio je to muškarac srednjih godina, nešto niži, vitak...
Vjerojatno je dosad bio u zatvoru, sada se vratio i opet "proradio".
Stravično otkriće u kupaonici
Sastavljen je popis muškaraca koji su zbog silovanja bili u zatvoru. Njima će za početak policija pretražiti stanove. Možda nešto i pronađu. Vremena za razbacivanje nije bilo. Radili su i noću potpuno posvećeni stravičnom zločinu.
Policajci su priveli sumnjivce i dok su oni bili u Đorđićevoj, obavili su im pretragu stanova. Te večeri, nekoliko je privedenih nervozno šetkalo dugim hodnikom u Đorđićevoj. Jedna grupa policajaca pokucala je i na vrata kuće jednoga od njih koja je bila na kraju malene ulice na Žitnjaku.
Vrata je otvorila majka, žena sitnije građe, i u čudu pogledala policajce.
"Pa nije valjada opet nešto učinio?", više je za sebe, potiho, izgovorila i uvela policajce u kuću. Premda im je već odavno isteklo radno vrijeme, policajci su odlučili da detaljno pregledaju kuću. Pretraga je trajala dugo, do kasno u noć.
U početku nisu pronašli ništa što bi ukazivalo da ovdje živi opasni i poremećeni ubojica. U sobama je bilo sve uobičajeno, ništa što bi posebno zanimalo policajce. I kada su već pomalo počeli gubiti nadu da će bilo što pronaći, jedan policajac je zavirio u kuapaonicu. Uz lijevi zid bili su stroj za pranje rublja, a na njemu, pored nekih drugih sitnica, bilo je desetak konopaca. Svaki od njih bio je uredno, gotovo brižljivo umotan i svi su bili složeni u redu, "kao po špagi". Kod policajca se pojavila sumnja.
Nije mogao vjerovati. Široko otvorenih očiju, netremice ih je dugo promatao. Širina konopca odgovarala je utisnuću u vratu nesretne djevojčice. Kada se malo pribrao, zavirio je u košaru za prljavo rublje. Na dnu košare pronašao je hlače na kojima je kod koljena s prednje strane bilo blata i tragova trave. Sada su stvari počele sjedati na svoje mjesto. Još detaljnije su se bacili na pretragu stana.
Posljednja na redu bila je kuhinja. Na red je došla i peć na drva. Policajac ni sam nije znao šta bi se u peći moglo tražiti, a da to ima veze sa silovanjem i ubojstvom, ali za svaki slučaj treba pogledati. Otvorio je ladicu u koju se odlažu drva. Još jedno iznenađenje. U ladici, u kojoj majka osumnjičenog drži papire za potpalu vatre, bio je crni adresar. Korice su bile otvorene. Nekoliko listova je bilo istrgnuto.
Na prvom neistrgnutom listu, malo ukoso, gotovo dijagonalno bilo je ispisano ime I prezime one djevojčice, vršnjakinje ubijene, koja je policajcu izjavila da je neki muškarac s njom razgovarao i da je zapisao njezinu adresu u crni adresar. Policajac je zastao, pažljivo uzeo adresar, okrenuo list, a onda na sljedećem pročitao ime i adresu ubijene djevojčice.
Sve je priznao
Za policajce je pretraga stana bila gotova, dokaza je dovoljno. Policajac je izišao iz kuće. Oglasila se radiostanica. Policajac sa Žitnjaka poručio je kolegama u Đorđićevoj: "Možete pustite sve privedene, osim onoga čiji stan ja pretražujem".
U Đorđićevoj su znali što to znači. Kada je sve već ovako krenulo, trebalo se držati I one latinske maksime "priznanje je kraljica dokaza". Policajci su htjeli da ubojica prizna zločin za koji ga se sumnjiči. Uostalom, to je bio i njihov dug mrtvoj djevojčici.
Kada je ostao sam u hodniku Đorđićeve, ubojica je počeo gubiti tlo pod nogama. Bio je vidno uznemiren. Znao je "da policija nešto ima". Nakon nekoliko sati iscrpnog razgovora, više nije imao kamo. Iskusni kriminalac, silovatelj i ubojica sve je priznao. Samo nije mogao objasniti zašto je počinio to stravično zlodjelo.
