Što, nemaš para? Evo, sad imaš!

20.6.2013.
10:07
VOYO logo

Neki dan život mi je smjestio situaciju zbog koje sam, nakon što se sve sretno završilo, pomislila da je riječ "cista" najljepša riječ na svijetu. Jedan slučajan pokret, mala bol, potraga za izvorom boli, napipavanje nečeg... I noćna mora je tu.

Ne danas, nego sutra, prekosutra

Taj trenutak kad tražiš i nađeš. Mala, zastrašujuća kuglica se kotrlja pod rukom, a kroz glavu istovremeno prolaze svi najcrnji mogući scenariji. Međutim, prestravljena ili ne, žena koja tako nešto napipa pod rukom, ako je nekim čudom zaposlena, ipak mora krenuti na posao, odraditi taj dan, praviti se da je sve kao i obično, kao da joj se nije upravo izmaknulo tlo pod nogama. Radeći, obećavat će si da će se odmah i što hitnije naručiti na pregled, ultrazvuk, nešto, ali ne još danas, nego recimo sutra, prekosutra, neki drugi dan, kad će sigurno imati više snage podnijeti rezultat pregleda.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

TO se meni sigurno ne može dogoditi

Tako sam se prvih desetak minuta na radnom mjestu uvjeravala da je to nešto sasvim benigno i da se TO meni sigurno ne može dogoditi, a narednih deset minuta se u mislima opraštala sa životom, rodbinom, prijateljima i znancima, usput se dodatno mučeći mišlju koliko toga sam u životu još htjela napraviti – a nisam. Zašto nisam? Ne zato što nisam mogla, nego zato što nisam imala hrabrosti, volje, "uvjeta", vremena.

Pa sam se pokušala nagoditi s usudom. Evo, ako-sve-bude-u-redu, obećavam, obećavam, neće me više ničega u životu biti strah, neću više nikad biti depresivna i malodušna, samo da sve bude u redu. Obećavam, budit ću se sretna. Sretna što sam se probudila. Usud, naravno, za ovakve nagodbe ne haje. Briga njega jeste li u svom bijednom životiću uspjeli napraviti sve što ste htjeli, potpuno je ravnodušan na to jeste li se do sada budili sretni ili mrzeći cijeli svijet, jeste li činili dobra djela ili zlostavljali sve oko sebe. Osjetila sam hladnu jezu kako mi se penje od nožnih prstiju prema tjemenu, skočila sam sa stolice, otrčala do (jedine) kolegice i zavapila:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Jutros sam nešto napipala!"

Dva različita svijeta

Trebalo mi je neko ljudsko biće da mi kaže da će sve biti u redu i da to nije ništa. Pa da onda vjerujem u to do pregleda na koji ću otići sutra, prekosutra. Dobro, sljedeći tjedan. Ustvari, krajem mjeseca. Ionako to sigurno nije ništa strašno.

Kad bih željela najpreciznije opisati odnos između mene i kolegice koju sam zaskočila vlastitom tjeskobom, izraz "dva različita svijeta" bio bi čisti eufemizam. Od muzike koju slušamo, načina na koji razmišljamo o nekim bitnim i "vrućim" pitanjima hrvatske svakodnevice, vjerskog opredjeljenja, generalnog stava prema životu, nas dvije smo zaista dva svemira. Da nas nije spojilo radno mjesto, naši se putevi u ovom životu vjerojatno nikad ne bi ukrstili. No, s obzirom da je ona, unatoč svim očitim i vrištećim razlikama, prema meni od samog početka bila ljubazna i susretljiva, u sebi sam suzdržano zaključila da je "draga". Naime, osim što doslovno ni o čemu nemamo isti, pa čak ni sličan stav, ništa joj drugo nisam našla za zamjeriti. Ništa drugo?! Pa, što mi još treba?

U sebi, neprestano sam se čudila i strepila kako će, zbog svih nepremostivih razlika među nama, jednog dana sasvim sigurno doći do sukoba. Zato sam elegantno izbjegavala načinjanje svih osjetljivih tema s njom. Međutim, teme lijepog ili lošeg vremena brzo se potroše i tako se nas dvije neki dan zatekle do grla uvaljene u temu inicijative Za obitelj, gdje je ona jasno i bez okolišanja izjavila da istu podržava i potpisala je. Meni se automatski uzburkala krv.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Ja to ne podržavam. I nikad ne bih potpisala", procijedila sam.

Mobilizacija obrambenih mehanizama

Eto ga. To je to. Dugo je i trajalo, pomislila sam, razdoblje političke korektnosti. Sad će se razjariti, ja razjarena već jesam i, ako dočekamo mirovinu u istoj firmi, dočekat ćemo je u svađi koja će početi... pa, upravo sad. Sva sam se nekako skutrila u sebe, mobilizirala sve svoje obrambene mehanizme i napeto iščekivala njenu ofanzivu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"A da?", uzvratila je, privukla jednu stolicu i sjela mi nasuprot zainteresirano me promatrajući.

"A zašto?", upitala je. U njenom glasu sam čula samo znatiželju. Čistu, dobroćudnu znatiželju.

Sve sam očekivala, samo to nisam. Još uvijek nesigurna i sumnjičava prema toj dobroćudnosti, krenula sam u odvažno iznošenje svih svojih argumenata. Slušala me pažljivo i ozbiljno. Kad sam završila, rekla je:

"Hm, vidiš, nisam nikada o tome razmišljala na takav način. Zanimljivo", nasmiješila se, ustala i otišla na svoje radno mjesto, a ja sam ostala gledajući za njom otvorenih usta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ček, ček, kako to misli – "nije nikad o tome razmišljala na takav način"? Kako to misli – "zanimljivo"? A gdje je osuda, zgražanje, agresija, uvjeravanje da je ona u pravu, a ja nisam? Gdje je ono tradicionalno hrvatsko "čiji je dida bija ustaša, a čiji partizan"? Pa što si ta žena umišlja, da može tek tako završiti ovakav, visokorizičan razgovor na taj nekakav gandijevski način i ostaviti me da se bakćem i suočavam s vlastitim predrasudama? Da se pitam zašto sam očekivala da će se razgovor pretvoriti u sukob, svađu, ja, tako otvorenog i tolerantnog uma? OK, znam zašto. Zato što takvi razgovori uvijek tako završavaju. To me, naravno, ne amnestira od činjenice da sam u sebi uzgojila predrasudu, a da je nisam bila ni svjesna. Bila sam malo posramljena, ali osjećala sam neizmjerno olakšanje. U situaciji gdje čovjek u razgovoru s drugima oko svake javne teme hoda kao mačka oko vruće kaše, gdje za svaki jasno izražen stav i uvjerenje biva automatski popljuvan od suprotnomislećih, jedan razgovor, najobičniji razgovor, u meni je izazvao cijelu malu euforiju. Ne zato što sam uspjela u nešto uvjeriti nju ili ona mene, nego samo zato što smo uspjele stvarno razgovarati. Ona je čula mene, ja sam čula nju. Tako malo, a uglavnom nedostižno.

Nisam stigla ni probaviti, a...

Nisam stigla niti prožvakati i probaviti sve to, a eto me gdje stojim nasuprot ženi koja ni o čemu na ovom svijetu ne misli kao ja i povjeravam joj:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Jutros sam nešto napipala!"

Ono što je ona izvela u sljedećih nekoliko minuta graniči s nasiljem. O, da. Napokon je pokazala pravo lice. Nakon što mi je postavila nekoliko brzinskih, skoro pa stručnih pitanja, tipa "gdje, kad, kolika je kvržica" i slično, zgrabila je telefon, nazvala privatnu kliniku, objašnjavala nešto nekome, zgrozila se kad su joj rekli za slobodan termin tek za nekoliko dana, uvjeravala da se radi o jako, jako hitnom pregledu, uspjela ih uvjeriti, zahvalila i pozdravila. Potom se okrenula prema meni i, beskrupulozna i zla, kakva već jest, izvijestila me:

Pozitivan šok

"Naručena si na pregled u 13 sati. Ne, ne zanima me ništa. Ideš na pregled. Odmah. Što, nemaš para? Evo, sad imaš. Ma umukni, vratit ćeš mi kad dobiješ plaću, hajde, hajde izlazi! Znam ja da ti ne bi još najmanje mjesec dana otišla na taj pregled. Nestani, rekoh ti!", iz torbice je izvadila svežanj, ugurala mi ga u ruke, a mene izgurala kroz vrata firme.

U stanju potpunog pozitivnog šoka, ali i prestravljenosti, oteturala sam do klinike kao hipnotizirana, liječnica je, s nekim olakšanjem, kao da je se to osobno tiče, rekla "cista". Vratila sam se u firmu ne dodirujući stopalima asfalt, ponovno rođena, euforična, sretna, zbunjena. Ušavši u ured, došla sam do žene koja ni o čemu na ovom svijetu ne misli kao ja, zagrlila je, zahvaljujući joj, tražeći bolje riječi, a ne nalazeći ih...

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Malo kasnije, skupila sam hrabrost i rekla joj, priznala kako sam još od onog sretno završenog razgovora o ONOJ inicijativi, referendumu, gej paradi i svim ostalim povezanim temama po glavi premetala stotinu pitanja o njoj i kako je ova njena gesta danas dodala još novih stotinu pitanja, a ona me pogledala, nasmiješila se, slegnula ramenima i rekla:

"Fali mi dobrota među ljudima."

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Poslije riječi "cista", bila je to druga najljepša stvar koju sam taj dan čula.

Sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo