Čudna su ta stupnjevanja zla u Hrvatskoj. Dok je trajala utrka oko lokalnih izbora u Splitsko-dalmatinskoj županiji, većina ljudi koje sam propitkivala svoj je sustav "manjeg zla" temeljila na šifri: "Ako moram birat između Keruma i HDZ-a, birat ću HDZ, a ako moram birat između HDZ-a i SDP-a, biram SDP." U ovoj šifri komplimenta nema ni za koga od navedenih. Likovati može jedino Zlo, glavom i bradom, jer je prevladalo. Ljudi se s birališta ne vraćaju s osjećajem da su upravo napravili nešto dobro za sebe i svoj život, nego da su upravo spriječili veće zlo i za dlaku izbjegli (o)veću katastrofu.
'Ovo je naša moralna pobjeda'
Unatoč tome, nakon proglašenja izbornih rezultata, neupućena osoba bi lako pomislila da su na izborima u Hrvatskoj, tradicionalno, pobijedili baš svi. I pobjednici i poraženi daju skoro pa navlas iste izjave, svi se drže kao da su pred kamere stali sa štitom, a ne na njemu, s tom razlikom što gubitnici tu i tamo strastveno podvuku: "Ovo je naša moralna pobjeda!", a što onom istom neupućenom slučajnom prolazniku ipak otkrije tko je ustvari, u brojkama gledano, izgubio. Zabavljaju te situacije kad oni, koji upravo zbog nedostatka ikakvih moralnih vrijednosti izgube, izjavljuju da je to njihova "moralna" pobjeda. I kad, nahuškani od svojih političkih savjetnika, sto puta ponove da je to njihova moralna pobjeda, to, naravno, za njih postaje neupitna istina.
I tako ukrug, do sljedećih izbora, gdje ćemo opet maknut ove koje smo sad izabrali da bismo ih zamijenili onima koje smo prošli put eliminirali. S obzirom na to, može se reći da u ovoj zemlji na svakim izborima stvarno pobijede svi. Ukratko, pobjeđuje svatko tko je biran, a gubi svatko tko je birao.
Zbunjujuće proglašenje pobjednika i poraženog
Nije se ni slegla prašina oko prvog kruga izbora, a već smo bili suočeni s još jednim zbunjujućim proglašenjem pobjednika i pobijeđenih. U vezi s odlukom Ustavnog suda o ukidanju zdravstvenog odgoja, samo u prvi trenutak se činilo da su protivnici istog, na čelu s Krešimirom Miletićem, pobijedili. Već nakon prvih objava po medijima, više nikome nije bilo jasno što se ustvari dogodilo.
S jedne strane Miletić i ekipa slave i likuju, čak i prije nego što je sud objavio konačnu odluku, s druge strane sutkinja izjavljuje da Ustavni sud podržava zdravstveni odgoj, te da je samo privremeno zaustavljen zbog "proceduralnih grešaka" pri njegovom uvođenju u škole. Prosječni gledatelj se zbunjeno češka po glavi, Miletić objašnjava da je čistom Božjom providnošću znao za odluku dan prije njene službene objave, a ne kako podli zeko insinuira zbog toga što je s Ustavnog suda sasvim neustavno procurila dotična informacija i sve u svemu, lud i zbunjeni opet imaju svoj show. Na Facebookovoj stranici Krešimira Miletića, osim što smo se uvjerili da je ovaj gospodin u direktnoj vezi sa Stvoriteljem, pa ga ovaj nagrađuje ekskluzivom kad su u pitanju još neobjavljene odluke Ustavnog suda, moglo se pročitati i komentare oduševljenih sljedbenika tipa: "I to je svršeno, On je pobijedio, Đavo je poražen."
Đavo najbolje djeluje tamo gdje se uzgaja neznanje
Ne bi bilo lijepo kvariti im radost, ali možda bi u euforiji trebali malkice zastati i pomisliti da spomenuti Đavo možda upravo zadovoljno trlja ruke. Naime, taj stvor najbolje djeluje tamo gdje se uzgaja neznanje, to je ono što on naziva idealnim uvjetima. Jedini način da se djecu od njega zaštiti je taj da ih se oboruža informacijama. Je li zaista pobjeda uskratiti im te informacije u školama?
Ispada da su roditelji ove djece veća djeca od vlastite djece – naime, ako rukama pokriju oči, zla ovoga svijeta neće čudesno nestati. Dapače, samo će se nesmetano razvijati pred našom/njihovom ignorancijom. Većina ljudi koja podržava zdravstveni odgoj u školi u ovom je trenutku možda ogorčena i bijesna. Mene je pak jučer samo nekako uhvatila tuga jer djeca su opet najveći gubitnici u svim našim prepucavanjima.
Računate na Božju providnost?
U slučaju da zdravstveni odgoj nije samo "privremeno" zaustavljen, u slučaju da ga se potpuno ukine, tko će toj djeci objasniti da "Đavo", kojeg se njihovi roditelji tako panično boje, najčešće ima ljudsko lice, i to lice njihovih najbližih, lice njihovih obiteljskih, školskih i crkvenih autoriteta? Hoće li ti roditelji bar kod kuće razgovarati sa svojom djecom o svemu onome što će ta znatiželjna bića neizostavno željeti saznati unatoč svim zabranama i šutnjama? Ne vjerujem, jer u takvim razgovorima se teško snalaze i puno liberalniji duhovi od njih. A onog dana kad je vaše dijete, zbog nemogućnosti da informaciju dobije u školi ili da je dobije od vas, odluči potražiti na bilo kojoj drugoj strani, širom ste otvorili vrata upravo onome čega se najviše bojite.
Možete, naravno, u svemu tome računati i na Božju providnost koja će čuvati vaše dijete, ali, bez ikakve zlobe, sjetite se da su Njegovi putevi čudni i da po tim pitanjima ponekad, ustvari dosta često, jednostavno zakaže.
